Danas sam se sitila onog dana prije dvi godine kad mi je ćaću odnila bolest. Inače mogu normalno o tome pričati, ali nekad se tako sitim onog osjećaja kad znaš da je gotovo, i raspadnem se tad pomalo na proste faktore. Godinu ipo dana se borija. I vidili smo svi da pati i koliko ga boli. ali nekako, živ čovik sve podnese, pa kad bi ga vidija da se smije i normalno razgovara, imaš nadu da se ništa loše neće dogoditi. Iako znaš dijagnozu, i svjestan si da se bliži kraj. Al taj, baš taj zadnji trenutak kad je izgubio svijest, bio mi jedan od najbespomoćnijih momenata u životu. Čudno mi je samo koliko je sjećanje na osjećaje u tom trenutku živo. Mislim... Ti osjećaji tuge iz tih dana su i dalje snažni. Svaki puta me poklope. I onda mi se skupi sve, i sve mi se pomiša, i aj ća. Ta zadnja dva miseca kad je ćaća bija loše, ja sam upoznala nekog. Da nije bilo njega, sve bih to puno, puno teže podnila. Izvukao me od te tuge doma, i baš me činio sretnom, iako nisam bila od volje za sreću tih dana, i nekako sam se tad i zaljubila, a onda je otiša ćaća, a nedugo nakon i taj netko, ali je taj netko samo otišao, nije više ni važno. Oću reći, život ti uvik da nešto lipo u trenutcima kad ti je potrebno. A uvik ti je, nekako, potrebna ljubav. Taj život, čudo je. Treba ga voliti, stavrno treba.
Sebe smatram osobom koja zna uživati u njemu. Volim se smijati. Volim popiti čašu viška, doduše u zadnje vrime sve manje ovo s viškom, al dođe to valjda s vremenom. Volim pivati. Plesati obožavam. Volim... Što volim? Volim društvene igre, prijatelje, obitelj, brodove. Volim razgovarati, slušati muziku, zapaliti joint. To doduše nisam misecima, al volim, i to samo sa odobranim ljudima. Volim kino. Obožavam. I pročitati knjigu. Volim dobru hranu, i otić u restoran ponekad, i volim otić u Zagreb, i volim ovu našu zemlju kakva god da je, obožavam je, i volim more, i običaje, i dozu tradicionalnosti, i ljude koji me nasmiju. Volim spontane muškarce, i volim seks. Volim svoj posao. A najviše od svega volim ljubav.
Život tako proleti, kad se sitim ćaće. Svakog bitnog trenutka koji mi se ikad desio, pamtim najviše po osjećaju u meni. Kad ga se sitim, bez obzira nakon koliko godina, osjećaj je tu, skoro pa onoliko snažan, i vidim da sve povezujem sa emocijom. I mirisima.
Uvik ću te voliti, ćaća.
Život proleti, a bez ljubavi, strasti i topline, i nije neki život. I tu sam ja zapela. Nešto je puno pogrešno zadnjih miseci. I krajnje je vrime da vratim konce u svoje ruke.
Post je objavljen 28.06.2016. u 00:55 sati.