Globalno zatopljenje, ekološka katastrofa, gomile otpada, akcije zelenih …
Sve dobro poznate teme. Talambasanje i zvonjava na uzbunu. Termoelektrane na plin, na ugljen! Vjetroelektrane, obnovljivi izvori! Spalionice smeća: da ili ne? Sortiranje smeća, ma daj, još da se i time bakćemo! Smeće nije otpad već materijal za recikliranje! Spasimo naše šume! Etc, etc…
A tamo iza ugla, bez reflektora spašavatelja Planeta, odvijaju se mali procesi koji također doprinose svim tim problemima. Samo što se o njima ne piše i ne govori.
Dva, od takva procesa bodu mi oči svakodnevno.
Jedan su nepotrebni, bezvezni, glupi reklamni prospekti svih mogućih i nemogućih proizvođača, a posebice šoping centara i trgovačkih kuća. Kad vidim hrpetine tog nepotrebnog propagandnog materijala na ulazima zgrada ili pak zataknutih na ogradu obiteljskih kuća, ne mogu ne pomisliti na 'tvornice kisika' koje zbog njih umiru. Ili pak zagađenja da se od starog papira napravi novi.
Drugi problem je ambalaža u koju se danas pakiraju proizvodi. Nekad, dok bijah mali, kad me majka poslala po kilogram brašna, soli ili šećera, trgovac je uzeo papirnatu vrećicu prikladne veličine – zvali smo je škanicl - koja nam je kasnije služila za potpalu, lopaticom u nju usuo što sam tražio, zavrnuo gornji dio i previo krajeve da se vrećica ne otvori. I to je bilo to.
Danas to izgleda malo drugačije.
Dođeš tako u trgovački centar, na policama kao vojnici poredane silne kutije raznih veličina i dekoracija. Uzmeš jednu, naravno najveću, odneseš kući sve se veseleći kako si za malo para kupio puno, primjerice, kukuruznih pahuljica.