Bio je to jedan pomalo neobičan dan! Bili smo na okupu, išli u posjetu dragoj osobi,
i onda su moj dragi i njegova majka išli na put!
Otpratila sam ih na kolodvor i nekako mi je bilo teško što moj dragi odlazi,
iako znam da će opet doći i biti tu kraj mene!
Dan je bio topao, onako ugodan za šetnju!
Svratila sam do nekih znamenitosti u gradu i nakon puno godina,
uživala u laganoj šetnji! Razmišljam o svemu što se u posljednje
vrijeme dogodilo! Da li je to nešto dobro ili ipak loše?!
Razbolih se na poslu, no nekako mi je sve govorilo da moram otići!
I otišla sam, kao što je i moj dragi otišao!
Nedostaje mi isti tren kako je sjeo u taj bus!
No tješim se , brzo će doći kući...
Razmišljam o životu! Što dalje, kako dalje...
Da li je moja odluka ispravna?!
I onda u jednom trenutku shvatih!
Što da sam ostala i da sam postala invalid? Tko bi se brinuo o meni?!
Što da sam ostala i da sam se samo srušila i nikada više ustala?
Ne bih više uživala u ljepoti svijeta oko sebe! Ne bih više uživala u
zagrljaju svojega dragoga....
Sada sam sigurna u svoju odluku! Život je tako kratak a mi ne uživamo u njemu,
samo slijepo hodamo kako nas navode, ponašamo se kao roboti, neznamo više
disati sami, gušimo se i hvatamo se za slamku spasa...
Opet mi misli moje vode prema ljubavi mog života, promatram sve oko sebe i nailazim
na poruku : " Gdje god da ideš, moja ljubav prati te!"