Marketing
Svaki hrvatski domoljub danas se s ponosom sjeća antifašističkih boraca i borkinja
Na današnji dan, s ponosom se sjećamo najboljih sinova i kćeri hrvatskoga naroda, koji su prije 75 godina, u najtežim okolnostima, započeli borbu protiv fašističkih režima i ideologija. Na toj borbi sazdani su suvremena Europa mira i ravnopravosti, te suvremeni svijet - ideja ujedinjenih naroda.
Uz sve mane u provedbi i vrlo snažne suprotne tendencije, u tijeku samo jednog ljudskog vijeka napravljen je golemi napredak u odnosu na prethodna tisućljeća, i u odnosu na fašističku viziju svijeta, koja je fokusirala neke najgore pojave i tendencije razvoja prethodnih desetljeća. Svaki hrvatski domoljub danas ponosan je na one, koji su u tom povijesnom prijelomnom trenutku stali na pravu stranu, nasuprot ustaškim izrodima, krvolocima i kretenima.
Historiografski dodatak o Sisačkom odredu
Današnji simpatizeri onih, koji su u tom ratu poraženi, povremeno se pozivaju na pseudopovijesne spekulacije kao što je ova, objavljena 17. lipnja 2011. na portalu hrsvijet.net:Što slavimo: Je li Sisački partizanski odred uopće postojao?.
Naslov ne odgovara sadržaju, jer autor pronalazi nejasnoće jedino oko točnog imena i prezimena zapovjednika Odreda, te je li prilikom osnivanja imao 32 ili 39 članova, kao i jesu li sebe od početka zvali "partizanima", a nikako o postojanju odreda.
Ako nije bilo točne evidencije broja ljudi, ne znači da ih nije bilo
Autor toga teksta piše: »Prvo i osnovno, vrijedi navesti kako se 22. lipnja u socijalističkoj Jugoslaviji (...) nije obilježavao.«
Obilježavao se, ali nije bio državni praznik; nema potrebe sad ulaziti u to, zašto nije bio.
Glede imena zapovjednika, autor pokušava stvarati misteriju gdje je nema. Vjekoslav Janić Capo bio je također poznat pod nadimkom "Vlado". Inače, čovjek je poživio sve do 1991. i nema spora o identitetu. Služio se uglavnom imenom "Vlado", pa se i danas često pod tim imenom navodi.
Bio je iz siromašne porodice, lako moguće da su mu roditelji bili nepismeni, pa im se prezime pisalo nekad Janić, a nekad Janjić.
Autor kombinira oko motiva koje su ljudi imali za bijeg iz Siska u šumu. Da je u pitanju bio također i strah za osobnu sigurnost, neupitno je. Ali, zaista i jesu pokrenuli akcije, nisu se samo skrivali da bi spasili živote.
Autor citira jedan pasus iz knjige Nikole Anića, koji kaže, naravno s pravom, da to nije bio "prvi antifašistički odred u okupiranoj Europi" (kako piše, među inim, i u Hrvatskoj enciklopediji) jer ih je već bilo u ranije okupiranim zemljama.
Nije neobično da postoje nesigurnosti oko točnog broja boraca u odredu: koliki je bio u trenutku formiranja (32 ili 39), koliki nekoliko dana dana kasnije kad se još ljudi pridružilo (a netko možda i pobjegao!), a koliko kasnije. Nema pisane dokumentacije iz tih prvih mjeseci, a sjećanja, naravno, mogu prevariti. Postoji jedan izvještaj, da je krajem kolovoza odred imao 60 boraca.
Odred je 22. rujna rasformiran, odnosno spojio se s Petrinjskim odredom (koji se u literaturi i sjećanjima nazivi i samo "Petrinjska grupa" ili "Odred Šamarica"), koji je imao oko 50 boraca, u novi Kalinski odred. Ovaj je pak desetak dana kasnije spojen s nekoliko drugih u jedinstveni "Odred za Kordun i Baniju", a nekadašnji Sisački odred činio je 6. bataljon.
Okupili su se, imali su oružje, i koristili su ga
Nema nikakve sumnje da Sisački odred jest postojao i imao borbena djelovanja, iako ima malo izvornih dokumenata. Odred je naravno bio mali i velik dio vremena su se skrivali ili bježali, ali postojali su i djelovali. U početku su bili slabo organizirani, tek grupa ljudi s oružjem - nisu imali strožu vojnu i političku strukturu koju su narodno-oslobodilački odredi stvorili tijekom idućih mjeseci.
Vlado Janić Capo 1966. kaže slijedeće: »Teško je sada reći da je te večeri formiran odred, kako se taj pojam danas shvaća. To nije bilo ni formiranje vojne jedinice, kakvo se prakticiralo kasnije u ustanku i borbi. Bili smo tu mi, članovi Partije, oružje i naša spremnost za borbu. Doduše, bez vojničkog iskustva. Tako je, eto, nastao naš odred i odmah idućeg dana krenuo je u ratnu akciju.«
Dakle, postojali su ljudi i oružje, i krenuli su u akciju, a da nisu još imali preciznu vojnu strukturu. Možda 22. lipnja još nisu bili prava vojna jedinica, ali u rujnu već jesu bili.
Iako je stvar u bitnom jasna, a samo pitanje terminologije što ćemo nazvati odredom a što samo četom, grupom isl., današnji ideološki povjesničarski revizionisti čupaju takva svjedočenja iz konteksta i pokušavaju dokazati da se Hrvati zapravo i nisu borili protiv fašizma.
650 ustaša i domobrana mobilizirano protiv "nepostojećeg" odreda
Iz dokumenata organa NDH, "Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslavenskih naroda", tom V., knjiga 1 (dostupna na mrežnom sjedištu znaci.net ), Dokument br. 174, str. 422-426: "IZVJEŠTAJ VODNOG ORUŽNIČKOG ZAPOVJEDNIŠTVA U SISKU O OPKOLJAVANJU ŠUMA ZALUKINJE, BREZOVICE I BUKOVICE OD 19 DO 21 RUJNA 1941 GOD. RADI UNIŠTENJA PARTIZANA".
Za tu akciju, na područje koje je držao Sisački odred, s oko 60 boraca, bile su mobilizirane dvije satnije vojske i jedna satnija ustaša, te još neke jedinice, ukupno oko 650 momčadi iz Zagreba i okolice Siska. Nakon prvih čarki, odred se uspio povući dublje u šumu i skrivati do noći, a zatim se bez gubitaka izvući iz obruča. Nakon toga su krenuli na Baniju i sastali se s partizanima iz Petrinjskog odreda, u kojem su bili Srbi iz okolnih sela, u šumi Šamarici 21. rujna.
26. rujna su Sisački i Petrinjski odred, pod rukovodstvom Vlade Janića Cape, napali žandarmerijsku stanicu Mali Gradac. Dokument br. 179.: "IZVJEŠTAJ ZAPOVJEDNIŠTVA ORUŽNIČKOG KRILA U PETRINJI OD 27 RUJNA 1941 GOD. O NAPADU PARTIZANA NA ORUŽNICKE POSTAJE GORNJI KLASNIĆ I MALI GRADAC". (Ovdje se ustanike naziva "četnicima", što je bio uobičajen naziv za sve ustaninike u dokumentima NDH, iako se u prethodnom dokumentu govori o komunistima.)
Majsko savjetovanje 1941.: slični pokušaji desničarskih revizionista da negiraju hrvatsku antifašističku borbu
Slična je priča s "Majskim savjetovanjem", 1941.. Davor Marijan je objavio dva rada, u kojima pokušava obraniti tezu da ono nikada nije ni održano. On optužuje komuniste i povjesničare iz doba SFRJ da su stvarali "mitologiju"; međutim, sam to čini, izvitoperujući činjenice da bi stvorio mitologiju koja odgovara žudnjama moderne političke nacionalističke desnice.
Nije održan neki veliki sastanak s više desetaka ljudi, zbog prevelikog rizika, ali bilo je niz manjih sastanaka, po par ljudi, naravno Tito je svuda ključna figura, u kojima su donošene odluke i davani zadaci o pripremama za ustanak. Ne postoje zapisnici tih sastanaka (arhiva CK KPJ za taj period bila je izgubljena početkom prosinca 1941., prilikom povlačenja iz Užica), ali postoje deseci dokumenata da su već negdje u lipnju i srpnju 1941. komunistički lideri u raznim mjestima, na cijelom području Jugoslavije, počeli koristiti termin "Majsko savjetovanje", kad su predstavnici određeni za razne dijelove zemlje dolazili i prenosili direktive. Postoje takvi zapisi u dokumentima i sjećanjima ljudi iz Bosne, Bačke, Makedonijie itd.
Suština jest da se KP uistinu u to doba spremala za budući ustanak, za koji je Tito dobro predvidio da će doći, a nije sjedila skrštenih ruku čekajući naređenje iz Moskve, kako Marijan i drugi sugeriraju.
Povjesničarski desničarski revizionisti pokušavaju umanjiti značaj antifašističke borbe Hrvata i uloge komunista. Ta su nastojanja u službi aktualnih političkih ciljeva, a ne historijske istine.
Tko gubi, ima pravo da se ljuti
Kako to obično biva kad se krene s političkom i ideološkom propagandom, drugi tekstovi idu još dalje od gore citiranog. Npr. na takozvanom "Braniteljskom portalu", 22. lipnja 2015., članak KAKO JE 30 PRESTRAŠENIH KOMUNISTA U ŠUMI POSTALO PRVI PARTIZANSKI ODRED, upušta se i u direktne laži i falsifikate.
Evo i danas, članak na maxportalu: dopis nekog devedesetogodišnjaka koji je godine 2014. odlučio reći, jelte, istinu i samo istinu o tome što mu Vlado Janić pričao uz kavicu nedavno, 1955. godine.
Međutim, zapravo se radi o prepričavanju nekih detalja izvučenih iz knjige "Prvi partizanski odred", autori Miroslav Matovina i Dragan Božić, objavljene 1981. u izdanju zagrebačke "Stvarnosti". Na tu se knjigu, uz iskrivljavanja i krivotvorine, pozivaju i u prethodnom članku.
Post je objavljen 22.06.2016. u 16:33 sati.