Uz rizik da me se gleda kao heretika, zabludjelog i skrenutog s Puta (a to i nije rizik, već potpuna izvjesnost), reći ću da je cijela ta stvar s napuhanom nogometnom histerijom, pridavanje božanske važnosti (kad se stvar svede na osnovne elemente) ipak lupanju po lopti, gledanje naizgled ozbiljnih ljudi (Samovojska i slični) kako beskrajno filozofiraju o travi zelenoj i lopti okrugloj i svoj sili majstorstva, talenta, taktiziranja koje krasi tu "igru nad igrama", sav taj primitivni, forsirani nacionalni naboj, sve to je u osnovi najobičniji cirkus oko kojega nema potrebe ni najminimalnije zadrhtati. Ali naravno, može se sve dignuti i na pitanje života i smrti, sad ili nikad. U osnovi se radi o bjegu od Stvarnosti, kratkom masovnom jointu, šutu, koji će završiti za koji tjedan. Stvarnost je strpljiva, mirno čeka na svoje pomahnitale izdanke. Dat će im novu šansu za rast, promjenu i sazrijevanje, pa kad i nju potroše, opet novu, pa opet novu. Ali ne bez posljedica. Što se dublje padne, teže se uspeti. A opet, i to ima svijetlu stranu, jer što se dublje padne, više se leti.
No sikiriki ljudi, no sikiriki
Ove godine mi ništa neće moj beat pokvarit, nema, ništa, ništa!
U čemu nalaziš smisao i ljepotu? Gdje se nalaze, za tebe? Baš me zanima.
Post je objavljen 18.06.2016. u 06:18 sati.