Marketing
Ambidekstrija
Stojim i pogledam vas tu i tamo i mislim se imate li vi pojma o čemu upravo moji prsti tipkaju i kakve misli razvlačim po glavi. Čujem vaše glasove koje slušam svaki dan, obrasce vaših rečenica, tonove i poštapalice koje koristite, ali ne slušam. A vi ste odustali od mene kao i ja sama. Tipkam beznačajne gluposti o svom unutarnjem svijetu kojim sam preokupirana jer ne mogu naći zanimaciju u vanjskom i mrzim se zbog toga pa pokušavam svoju frustraciju izbaciti nizanjem bezveznih rečenica po kojima su ne baš previše uredno poslagani moji osjećaji. A to je jedino što imam. Kradu mi svu energiju, svu kreativnost, ometaju inteligenciju, okupiraju tijelo, narušavaju zdravlje, ispunjavaju me i crpe sve iz mene. Kad mi nikad nitko nije rekao da im ne smijem davati toliko hrane i toliko slobode. Barem nitko čije riječi mi nešto znače. Ili samo nisam slušala.
I što sad opet radim? Čekam da prođe vrijeme. Pa da odem na kavu, iako mi se uopće ne ide. Ne pije mi se kava i ne razgovara mi se. Pa o čemu da razgovaram? Što da komentiram? Koje vijesti, događanja? Ideje neke? Druge ljude? Da pričam o sebi? O čemu, pobogu, da pričam? O tome kako već neko vrijeme razmišljam u kojoj ljekarni bih mogla naći zavoje u boji, da ne nosim stalno ove ružne, bijele, medicinske, koji se brzo uprljaju i zbog kojih djelujem bolesnija nego što jesam. Razmišljam o zavojima u boji, o tome ja razmišljam. Jučer sam provela sat vremena pokušavajući zamotati ruku da izgleda što manje neugledno. Gledala sam po internetu zavoje s uzorcima. Eto.
Sjedim u uredu s troje drugih, mladih ljudi (simpatičnih, dragih ali ne previše bliskih) i lupkam po tipkovnici, s jednom rukom u gipsu, neutralnog izraza lica (ili možda samo ja mislim da je neutralno). “Dobro ti funkcioniraš s tom razbijenom rukom” kaže mi kolega. Mrzim riječ ured. Mrzim sve uredsko.
Imala sam jutros neku misao koja me držala, protiv negativnog razmišljanja, a ne mogu je se sad sjetiti. Nešto u stilu kako ništa ne treba shvaćati ozbiljno, ništa, za ništa se kačiti, ničemu davati težinu. Uvijek kad izađem iz kuće poletna netko se sjeti istovariti mi hrpu govana na glavu. I ovo sunce mi pritišće mozak. Ali nećemo o tome. Zapravo mi se ne da pisati ni o čemu što sam već prožvakala u mislima, čak i ako mi se čini dosta bitnim. Uvijek više volim pisati o onome što mi nastaje u glavi dok pišem. A sad moram pisati jer nemam što drugo, doslovno, nemam što drugo raditi osim čekati. Dosta mi je portala, dosta mi je sličica, dosta mi je tekstova za koje nemam dovoljno koncentracije da ih upijam. Ljudi oko mene uvučeni su u svoje ekrane, ozbiljni, napeti, sabrani na jedno mjesto, za razliku od mene, raspršene. Oni su zaposleni za stalno pa se bave bitnim stvarima, rade proračune. Rade excel tablice (excelice, sa zagrebačkim naglaskom na drugom e) planiraju putovanja na kojima će razmjenjivati znanja, iskustva i dobre prakse u suradnji s inozemnim stručnjacima. Odlutala sam. Odmah sam odlutala i izgubila volju za pisanjem. Da barem mogu dobro crtati.
Dakle, ovo je najbolji način na koji mogu iskoristiti ovu situaciju sad, pisanje o ničemu. Vježbanje ambidekstrije bi možda bio još bolji izbor, ali nekako mi nije raspoložena lijeva ruka sad. I malko, samo malko me strah da me netko ne skuži. Ne od ovih mojih, njih nije briga. Strah me da ti ne uletiš naglo ko i uvijek, uvijek s držanjem kao da te čeka hrpa najvažnijih stvari na svijetu za obaviti sad, baš sad nakon što završi ovaj brzinski posjet nama, nabaciš nekoliko važnih natuknica koje nećemo shvatiti i prekineš nas u pola svake rečenice koju pokušamo izgovoriti.
I onda ćeš se zaletiti do moga stola da mi nešto kažeš, tipa da ću zahvaljujući tebi izgubiti četvrtinu ove plaćice koju dobijam jer sam uzela tjedan dana bolovanja zbog rasiječenog prsta, ali ne izravno, naravno, bit će to formulirano u obliku neutralnih uputa koje papire trebam pripremiti i odnijeti u ured ravnatelja, kao da apsolutno ništa iza tih riječi ne stoji, kao da za apsolutno ništa nisi odgovoran, kao da je to netko drugi odlučio, a ti si samo prenio tu odluku i diskretno mi je položio na neuredni stol. I onda ćeš na tom neurednom stolu, pored flaške, naranče, novčaničića za sitno za kavu, papirusina koje nikad ne gledam i moje smiješne, zavijene ruke na mišu, ugledati taj papir s grbavim, lijevom rukom ispisanim redovima slova po abecedi. Bit će to neugodan trenutak, sličan onome kad sam baš uživala u jednoj pjesmi i nisam se na vrijeme trgnula i izvadila slušalice da te čujem što mi govoriš, ali nećeš mi ništa reći. Napravit ćeš facu i skrenuti na uobičajene teme, nabaciti još nekoliko nejasnih riječi prije nego što ubrzano izađeš, ali ponijet ćeš taj prizor sa sobom, i kad se vratiš u svoj prozračni ured gdje svako jutro sam jedeš pahuljice, spremit ćeš ga u onu kutijicu gdje nakupljaš sve moje minuse, i čiji ćeš sadržaj istresti po mom neurednom stolu kad/ako za to dođe vrijeme…
Post je objavljen 17.06.2016. u 11:42 sati.