Marketing
Staklo
Napisala sam naslov s nekim porivom, al onda sam odlučila da ipak neću pisat o staklu, o lomljenju stakla, o rezanju prsta i o boli koja se ne osjeća. O boli koja je bila minorna prema boli koja ju je zapravo i izazvala, o upaljenim živcima, nestrpljivosti i ludilu. O komadu svog mesa koji sam hladnokrvno namjestila, pokrila maramicom i nastavila prati suđe, o krvi koja je kapala po sudoperu i po parketu i po računima, ali mi i dalje nije uspijevala odvući dovoljno pažnje. Pažnja je već bila razbacana na previše drugih mjesta.
Neću pisati o tome kako mi je bol, koja se nije osjetila, donijela olakšanje jer me natjerala da malo stanem. Jer mi je naposljetku ipak ukrala pažnju i pribavila još malo tuđe. Kako mi je donijela odmor u obliku nesposobnosti. Odmor od grižnje savjesti (mada ne potpuno, jer trebalo je dosta vremena da je otjeram i to u nekoliko navrata, da je ponovno i ponovno šutam nogom i zatvaram joj vrata ispred nosa). Neću pisati o tome kako je moja ozljeda moj alibi i, mada me ponekad stvarno živcira, ona je samo fizička potvrda moje ozlijeđenosti koja mi je trebala da izbjegnem osuđivanje od sebe same. Malo više razumijevanja od drugih. Glupo mi je pisati o tome kako se zapravo ništa nije promijenilo (osim što perem zube lijevom rukom), kako me ništa više ne boli nego ranije i kako nisam ništa manje zakočena nego što sam već bila. Sada se samo vidi. I ovo što se vidi će proći.
Post je objavljen 17.06.2016. u 11:41 sati.