S Normanovog je lica nestala radosna manifestacija perverzije koja bi zacijelo bila privlačna pokojoj mladoj dami odrasloj u zamci izopačene polumoralne kosine. Umirene je misli zatvorio oči, i pomiren sa sudbinom čeka kraj. Je li to reakcija na šok, ili sadisti ipak umiru stoičkom smrću?
Nekim hirom sudbine još uvijek letimo nosom blago nagnuti prema dolje što sugerira da nas piloti pokušavaju prizemljiti. Mnoga su mjesta prazna, a nekolicina sjedala istrgnuta je iz ležišta. Rasparana čelična ptica, stari ATR 72, poznat po problemima u zimskim uvjetima, odslužio je svoje.
Stražnji dio kabine puca na dva dijela. Zrakoplov potpuno gubi ionako već načetu aerodinamiku i snažno ponire. Gotovo je, spas iz ove situacije vjerojatno ne postoji. Ovo je kraj izaslanstva, posade, osiguranja, Normanov kraj...
...ali ne i moj. Ja nikada ne letim zrakoplovom bez alternative, a Magija je danas jaka.
Vrijeme je.
Odbacim sako i košulju pa odlučno zgrabim Peru koji grčevito zabije prste u mene. Otkopčam oba pojasa, a jaka nas zračna struja uvuče u široki procjep, potegne kao bokser štrebera i snažno izbaci prema gore. Pero zapne o rub pukotine koja mu podere odjeću i ostavi posjekotinu na stražnjem dijelu ramena.
Čim usisna struja dovoljno oslabi, a prije nego li započne slobodni pad, raširim krila i vinem se. Elegantno zauzdam zrak, uhvatim dobru lebdeću ravnotežu i podignem nas još malo više. Zagrljaj ledene šapetine zraka prodre kroz mene i pogodi kosti kao da nemam kožu i mišiće na njima.
Rascijepljeni zrakoplov strelovito pada pod oštrim kutem i nije teško procijeniti gdje će udariti u planinu. Tupi udarac podiže mnogo snijega, čija paperjasta bjelina prekrije prednju trećinu smrskanog trupa.
Nema eksplozije.
Polukružno prolijećem iznad litice prekrivene vječnim snijegom, postepeno se spuštam niže, pogledom tražim ljude među kršem. Što sam bliže, sve jasnije vidim užas i sve sam sigurniji da je mogućnost pronalaska preživjelih zanemariva.
Vatra plane na desnom motoru i proširi se olupinom. Rezervoar u krilu ekspolodira. Vatra potpuno prekrije metal, oboji narančasto dijelove trupala koji su razbacani posvuda i djelomično otopi snijeg.
Šokirani Pero zadrhti.
Više nema smisla ići tamo, izaslanstvo je izginulo. Ponovno se uzdignem i preletim vrh planine. Spustit ću nas u grubo okrilje malene visoravni na drugoj strani.
Zamahnem krilima u kontra smjeru kako bih nas usporio za slijetanje, ali Peri popusti snaga u rukama, on se pusti i ispadne s koja tri, četiri metra. Raširenih ruku i nogu uleti u duboki sniježni pokrivač, a njegov križ propadne u meku bjelinu do njega.
Post je objavljen 14.06.2016. u 06:11 sati.