Nema potrebe da vičeš, jer ja te čujem i kad mi to fino, polako i samo oktavu, dvije niže kažeš,
moj mlađi sin meni kaže.
Istina, kad ljudi viču jedni na druge, od tolike dernjave niko ništa niti razumije niti čuje, ja već mjesecima učim tiše govoriti i obraćati se svojim ukućanima, nije lako, pogotovo kad ste ljuti, razdražljivi, tužni, itd. itd.
Kad ste sretni to je druga stvar, onda treba da vičete, da vas cijeli svijet čuje.
Puno je bolja situacija kad neko viče na vas, a vi ga gledate telećim pogledom, nabacite mali, neprimjetni osmijeh na lice i strpljivo čekate da završi svoj urlajući monolog, pa onda nježno mu se obratite, odmah ga razoružate i on se ili ona na prvu pitaju ko koga tu ebe, ali onda shvate da od urlanja nema nikakve koristi, samo vam šteti.
Zaboli vas recimo grlo, pa onda morate uzeti tablete, pa te iste tablete utiču na želudac, pa od želudca vas zaboli glava, pa od silne glavobolje povraćate i onda opet dođete do grla, znači vratite se na početak.
Lijek za sve bolesti, ne derite se, ne vičite, biće manje stresa, učite se lijepo obraćati ljudima, ako naravno ne znate.
Ja sam baš jutros isprobala jednu taktiku, prijateljica je ušla u kafić ljuta, jer joj nisu dostavili paket koji su trebali (njena obitelj), sijeva, isijava od ljutnje, utješni razgovor ne pomaže, jer je to još više pizdi, pa sam joj rekla da mi treba jedan hug i zagrlila sam ju i nekako se taj njen bijes rasplinio i čak se u kutu usana pojavio mali osmijeh, tiho je rekla hvala ti.
Imam oko sebe puno osoba koje urlaju i tako valjda misle da su moćne i da ih se ja kao takve trebam bojat, a u stvari moja tišina ne pokazuje strah, već pokazuje ne doživljavanje tih osoba i samo ih lagano križam iz dana u dan, dok skroz ne ispare iz moga života.
Križam ih lijepo, nježno, strpljivo i to sa crvenom kemijskom olovkom.
Post je objavljen 08.06.2016. u 12:00 sati.