Dubiozna pravednost nemilog prsta sudbine koja je zadesila Peru, kreira svoju zastrašujuću glazbu koja dopire iza zatvorenih vrata invalidskog zahoda. Da smo na bilo kojem drugom terminalu, osiguranje zrakoplovne luke već bi odavno izbilo vrata i zaustavilo proces purifikacije.
Desetak metara od zahoda, stariji član Unutarnjeg komiteta Damir nastavlja s bespoštednim trošenjem riječi, a izaslanstvo pažljivo sluša demonstraciju njegove vrhunske jezične vještine. Prave se da ih ne čudi niti zanima Perina simfonija boli, ali zvuci koji dopiru ipak nas sve neugodno podsjećaju da se nije ugodno ogriješiti o neko od temeljnih pravila koja postoje kako bi Tajna Organizacija bila i ostala kakvom jest.
Vrijeme je za polazak, ali vrata su još uvijek zatvorena. Najvišerangirani prisutni časnik Unutarnjeg komiteta linijom senioriteta odlučuje da ćemo se ukrcati u zrakoplov i ostaviti da Odbor u miru odradi svoj posao do kraja. Jedan od povjerenika za putovanja u inozemstvo promptno preuzima Perin kofer i unosi ga u zrakoplov.
Ulazimo u kabinu.
Vitka stjuardesa s intelekutalnim okvirima odjevena u plavu boju Tajne Organizacije nudi potpuno prazne novine i kratke zašiljene olovke. U novinama su otisnuti samo veliki masni naslovi i križaljka na stražnjoj strani, ali mjesta za članke ostavljena su prazna, tako da ih svatko može ispisati prema vlastitim kreativnim afinitetima i time popuniti vrijeme dosade leta. Taj inovativni pristup povjerenstva za putovanja u inozemstvo, bio bi primjereniji nekoj marketinškoj agenciji ili dječjem vrtiću, nego li Tajnoj Organizaciji, ali je potpuno u skladu sa čudnim stilom humora našeg Glavnog povjerenika.
Sjedam do prolaza s lijeve strane kabine. Netko je zaboravio knjigu na sjedištu.
Ulazi Pero.
Patnički izraz njegova lica odaje proživljenu traumu. Teško hoda, bolno povlači čudno iskrivljene noge, ali još uvijek tegli svoj srebrni križ. Traži gdje bi sjeo, a da ne mora govoriti. Linijom manjeg otpora odabire sjedalo do mene, s naporom se provlači do prozora i sjeda mi s lijeva. Još bazdi na alkohol, ali se više ne doima mamurnim.
Norman ulazi minutu nakon njega. Lice mu je blago, a opušteni osmijeh odaje da je ispunjen i zadovoljan obavljenim poslom. Uzima primjerak novina i lupne se njime o ruku.
Moji osjećaji prema njemu usporedivi su s onima koje neki ljudi razviju prema kontrolorima parkiranja. Ljudi zaista samo rade svoj posao, ali cijela ideja smrdi sama po sebi. Ne vjerujem tvrdoći njegovih emocija, niti cijenim posao koji obavlja.
Pogleda me, kimne glavom, namigne pa zauzme svoje mjesto na desnoj strani zrakoplova, nekoliko redova ispred nas. Nedefinirani mig djelovao je prijateljski, ali mi se svejedno ne sviđa. Možda znači da sam ja sljedeći na redu, a možda da je procedura zadovoljena i potpuno obavljena bez umiješanosti s moje strane. Iako sam u Čarobnjačkom Savjetu, i vrlo blizu ulaska u Unutarnji komitet Tajne Organizacije, s takvima se nikada ne zna. Naime, naš Norman nikada nije djelovao kao Tajni član bez tajne dijagnoze.
Post je objavljen 07.06.2016. u 09:05 sati.