Svjedoci smo zadnji dana grčevite rasprave o pornografiji u školskoj lektiri, tako da smo tragove te diskusije vidjeli i ovdje na bloghaeru, od čisto navijačkih, preko falsifikatorskih, i relativizirajućih, do onih stručnih i krajnje objektivnih zapisa.
Žalosno u cijeloj toj raspravi, je da smo dopustili, svi skupa da nam marginalne skupine, s jedne strane ultrakonzervativnih puritanaca, a s druge strane militantnih liberala, nameću svoje sukobe.
S jedne strane konzervativci pokušavaju vratiti kotač povijesti unatrag, a liberali pokušavaju sve učiniti relativnim, kako bi svoje izopačenosti prodali pod idealom sloboda.
Seks je nešto sasvim prirodno, poput disanja, i samim time ne može postati niti političko ni ideološko pitanje, u nijednom aspektu života pa tako ni u literaturi.
Zbog toga se ni u kom slučaju ne smijemo dopustiti da nam životima upravljaju još jednom ću ponoviti marginalne skupine, ne smijemo dopustiti teror niti lijevih niti desnih militantnih skupina, i vrijeme je da mi prestanemo biti šutljiva većina i kažemo im da imaju pravo na svoje mišljenje, ali da nemaju pravo terorizirati nas ostale svojim paradama.
A što se tiče književnosti, mislim da je najveća tragedija da nam se srednjoškolci hvale da su maturirali a da nisu pročitali ni jednu lektiru, ni onu s pornografijom ni onu bez nje.
U potpunosti sam siguran da tu neće ništa promijeniti niti leteće izmjene autora, pogotovo ne ove koje se predlažu bez ikakvih kriterija kvalitete autora, jer ako mislite da će klince više zanimati loš Tomićev humor, i ideološka limunada od Držićeve arhaičnosti, varate se, njih podjednako ne zanima ni jedno ni drugo.
I u toj priči nitko nije nevin, najmanje mi roditelji, pa onda profesori, najmanje krivice u stvari leži na politici.
Ni mene u jebenoj Jugoslaviji nije naučio čitanju Savez komunista, živio sam u onda prigradskom naselju, u kojem knjiga nije baš bila na cijeni, kupovale su se na metre, da bi se popunili oni monstruozni regali s početka sedamdesetih. Ljubav prema knjizi su u meni pobudili i njegovali učitelji i profesori u školi, i gradsku knjižnicu mi učinili najomiljenijim mjestom u mom mladom životu, a proces je nekako završio profesor Sapunar, inače pjesnik, koji je znao žicat cigarete od mene, ali koji je u debatama, o lektiri koju smo čitali izvlačio najbolje, koji me je naučio da nisi frajer dok ne možeš riječima obraniti Anu Karenjinu.
Vjerujem, nadam se da i danas ima takvih, kao što je bio naš Sapo, jer oni su rješenje, bez takvih možemo se jebat sa svim reformama koje smislimo.
Post je objavljen 06.06.2016. u 22:19 sati.