Jeste primijetili kako svaki put kad vam je dosadno u životu, poželite da vam se dogodi nešto da vam bude zabavnije. E pa to ja redovito radim, svaki put kada se smirim malo sa izlascima i kažem samoj sebi sad neću izaći dva tjedna da odmorim, kad mi je dosadno, kad se ništa ne događa, kad baš želite nešto da se dogodi. I onda kažem sama sebi "e da mi je da neko sranje" ili "dugo nisam imala nekog ljubavnika, baš bi mi trebao netko" ili "da se bar zaljubim da mi bude veselije u životu". I onda se i dogodi sranje. Ili više njih.
Ne sjećam se situacije u kojoj sam zaželjela sranje i da mi se ono nije ostvarilo odmah sljedeći dan, ako ne i taj isti.
E pa zadnje sranje je bilo u utorak. Zapravo je na neki način bilo dobro sranje, ali i nije. Ovisi kako se uzme.
Protekle dvije godine provela sam sama. Imala bih stalno nekoga s kim se viđam. Na prvoj godini Njega, s kojim me svi pamte i kad upoznam nekoga tko je na prvoj godini izlazio gdje i ja, prvo pitanje je "a gdje ti je onaj dečko s kojim si stalno bila na prvoj godini?" Žao mi je što moram reći da još uvijek kad me pitaju za njega me zaboli negdje duboko u meni i sjetim se svih lijepih trenutaka i uhvati me nostalgija, no život ide dalje. Oni koji već duže vrijeme čitaju moje objave, znat će da je nakon njega došlo razdoblje bježanja, kada mi nije bilo bitno gdje sam, s kim sam i što radim, bilo mi je bitno da nisam sama i da ta osoba s kojom sam u tom trenu ne pita i drži se na pristojnoj udaljenosti i ne trudi se upoznati me. I u tih godinu dana koliko je to trajalo, bila sam sama sama sveukupno možda mjesec i pol, dva.
I onda negdje početkom ove godine sam shvatila da mi je dosta bježanja i da mislim da sam spremna za nešto normalno, stalno i ozbiljno. Nakon te odluke naletjela sam i na dečka za kojeg sam tek kasnije shvatila da nije to to, na dečka za kojeg sam odmah u prvom trenu mislila da je to to, dečka a kojeg sam mislila da bi moglo biti, ali da vjerojatno nije i na dečka kojeg sam gledala kao frenda od samog početka, a on je drukčije razmišljao o tome.
Upoznali smo se u 2. mjesecu na autobusnoj stanici dok smo čekali bus. Bio je toliko oduševljen što me upoznao napokon jer mu je "slagalica na mjestu" kako je on rekao, da je vikao svima koji su prolazili kraj nas moje ime i da me upoznaju.
Nakon što smo se upoznali nismo se družili neko duže vrijeme dok se nismo sreli vani i dogovorili za party za taj vikend. I tada je nekako sve počelo, druženja, dopisivanja, izlasci, šetnje... i cijelo to vrijeme gledala sam ga kao prijatelja, iako sam primjećivala koliko se dobro slažemo. To je i on primjetio i rekao mi je da moramo pričati navečer kad se vidimo.
Odvojili smo se od društva i rekao je da mi zapravo nije htio ništa reći nego me htio poljubiti. I pričali smo dosta o tome i na kraju odlučili pričati sljedeći dan kada budemo trijezni. Sljedeći dan smo se vidjeli i pričali i nismo ništa odlučili, rekao je da razmislim i javim mu, a kasnije je došao do mene jer je sljedeći dan išao doma. I eto, nekako, ne znam ni sama kako, nakon dvije godine samoće, slobode i dečka uz kojeg sam bila zauzeta iako slobodna i mnogih od kojih sam samo bježala i mnogih s kojima sam bježala, nekako sam popustila i našla se u vezi. Evo ide 5 dan i još se držim, sad ćemo vidjet koliko ćemo još izdržati. Zasad je okej, čudno nakon dvije godine, ali eto... naviknut ću se s vremenom valjda da imam nekoga kome je zapravo stalo, nekoga tko se trudi oko mene, zove me, javlja mi se i tko se ponaša prema meni zapravo kao prema princezi...
Mislim da ljudi koji znaju još uvijek ne vjeruju... da, poprilično sam sigurna da misle da kasnim sa šalom za 1. april...
Post je objavljen 05.06.2016. u 14:55 sati.