I mi smo kad smo išli u promašeno školstvo našega doba imali obaveznu lektiru. Sve same dosadarije koje su nas naučile da sve što moraš ne valja jer ne izaziva radost ni veselje nego samo grozno neko trošenje vremena na nešto nezanimljivo što se kasnije mora prepričati, objasniti i odgovoriti na neka pitanja. A sve nešto nejasno i božemipomozi. Mi u razredu baš i nismo nešto voljeli čitati. Pogotovo jer je 90 posto razreda znalo pričati samo na materinjskom istrijanskom ili dijalektnom talijanskom i mnoge su im hrvatskosrpske riječi bile strani jezik. I to su uvijek bile te neke ključne riječi koje su određivale značaj rečenica radi kojih bi se poslije dobijala loša ocjena iz razumijevanja teksta. Pa nije onda bilo ni neko veliko čudo da se većina razreda zamjerila književnosti i pisanoj riječi. Za razliku od mene koja se imala prilike onda isticati pred domicilnim nesretnicima prisiljenima komunikaciji na jeziku većinskoga svijeta. A osim toga, baš sam voljela čitati. Sva ta slova koja udaraju u mozak, stvaraju neke riječi, a onda mozak bržebolje radi slike. Čarolija.
Bilo je to neko vrijeme kada sam divljački konzumirala sve knjige na koje sam naišla (lektiru bi svu pročitala i prije početka škole, ih, pih, dosadno), i kopajuć tako po kućnoj bibiloteci, u potrazi za nečim nekonzumiranim, pronašla neki knjižurak koji se zvao "Moj tajni život" nepoznatog autora. Meki uvez, sjajna plastifikacija, rekla bih danas, no u ono doba bih rekla da je to bio uvid u jedan uzbudljivi svijet prostačkog jebanja, pičaka, sokova, kuraca, ukratko, prava malena pornografija pisana jednostavim prostim riječnikom. Baš, baš. I baš se potrefilo da je to bilo u vrijeme početka puberteta kad su svi nešto bojažljivo pokušavali pričati o tome, pa sam nekome tu knjigu spomenula i donijela, čist ono, da mi vjeruju. U roku od sedam dana svih 30 uspaljenih dječjih glavica uspjelo je razmijenit i pročitat knjigu. Progutalo. Posuđivala se nemilice, a između posuđivanja se čitala zajednički pod odmorom. Na satu nije jer je bila prevelika vrijednost i prevelika opasnost da nam je oduzmu. Nije bilo riječi koje predstavljaju problem razumijevanja teksta, a i da jesu, nabrzaka se to nerazumijevanje osvjetlilo. I to sve bez interneta. I bez vocapa i mobitela. I bez pomoći roditelja, nastavnika i bilokakvog oblika odrasle spodobe. Svi, svi, svi, od najboljih uzornih učenika, do onih nesretnika koji su jedva sricali slogove u rečenice, bez ikakve prisile, moranja i ocjena, pročitali su jednu malu glupu knjižicu eksplicitnog sadržaja. Sa svom silinom žara i entuzijazma.
Eto, tako nekako danas zamišljam smisleno školstvo. Ono koje svojim sadržajem ruši sve barijere i prepreke i koje je uzbudljivo toliko da učenje nije muka i ponižavanje nego baš ono, put do novih spoznaja. Put na kojeg te tjera vlastita priroda kao što lososa natjerava uzvodno. Put koji te neće zasuti kamenjem i natjerat da legneš i umreš kraj njega, nego te zbilja odvesti nekamo. U neka znanja za kojima žudiš. Pa makar to bilo znanje o sočnosti pičke, naučiti ćeš usput, brzo čitati, npr. Ili možda i neku matematičku formulu ako je bitna za otvaranje nove stranice o pizdi, šupku, kurcu, čemu već.
Elem, pornografija se ne smije izbaciti iz lektire.
Dapače. :)
Post je objavljen 02.06.2016. u 07:41 sati.