Kad se Mehmed te 1660 godine spusti u grad, dočeka ga čopor dječurlije, okruži sa bezbroj pitanja ko je, odakle dolazi i kuda se zaputio...
Putovao je dva dana i dvije noći i ne šće zanoćiti u manjoj varoši jer ga je u Saraj Bosni čekalo bolje konačište kod Melek Ahmet-paše, bosanskog beglerbega.
Polako siđe s već umornog konja, pogledavši još jednom okolinu. Iza obližnje medrese zamače žena, neka iz raje, prepozna je po crnim cipelama. Zatim pogled podiže na obližnje obronke po kojima su se stepenastim terasama spuštale cvjetne bašte prepune mirisnog behara. Nije bilo nikoga. Samo je mogao naslutiti još veću unutrašnju ljepotu skrivenu u odajama ispod haljina čije su gazdarice u dubini gynaikona mogle samo zamišljati muškarce na osnovu glasa svoga oca ili djeda, muških glasova koje su jedino mogle čuti.
Jedan deran mu uze uzde iz ruku, povede konja kaldrmom niz Miljacku prema Skender-pašinom saraju. Prenu se i pomisli, koliko ovdje ima djece, Bog ih dao, a svi lijepi, okruglog lica i rumeni. Djevojčice zabrađene a dječaci sa umotanim turbanima oko glave. Stekao je utisak da su bogobojažljivi i iskreni. Bili su daleko od zavisti i mržnje, što mu se odmah dopade.
Usput sretoše nekoliko prvaka, ajana (istaknutih ličnosti). Nije znao ko su oni ali ih je po odjeći razaznavao. Nosili su crvene ogrtače od čohe, kvalitetnog tkanja. Obuća im je bila žuta a čalma (turban) šaren, zlatom vezen, zavijen oko glave baš kao kod careva.
Skender- pašin saraj je bio zgrada sa debelim kamenim zidovima koju je ovaj bosanski namjesnik dao sagraditi pored svoga dvora. Sa lijeve strane Miljacke ugleda tekiju pored koje su bili sagrađeni drveni hladnjaci za derviše, musafirhana (besplatna hrana i konačište za putnike) i imaret (javnu kuhinju). Ovu cjelokupnu pašinu imovinu povezivao je skromni mali ali veoma lijepi drveni most.
Na ulazu ih dočekaše velika i široka vrata sa duže strane ove već stare ali očuvane zgrade konačišta kroz koje provede konja a domalo za njim uđe i karavan. Nađe se u jednom od boljih konačiša u gradu. Djecu je častio sitnišem a ona ga odmah prozvaše Mehom, jer ovdje su se svi tako, skraćenim imenima zvali...
Saraj je bio prijatno mjesto uprkos kugi koja je grad pokosila, pa nestašica hrane i konačno je Čaršiju dokusurio veliki požar nema tome ni tri godine. Zahvaljujući čestim posjetama i dolascima karavana grad se brzo oporavljao a trgovina cvjetala. Dvorište saraja je bilo veliko, prostrano i puno zelenila. Priđe šadrvanu, umi se i napi vode sa jedne česme kojom je tekla voda iz kamenog bazenčića. Obrisa usta. Na okolnim drvenim sećijama kunjali su umorni putnici. Osmotri ali se ne zadrža već odmah ode sebi naći sobu na spratu. Kad se odmori, sredi okupa i naspava otići će Ahmet-paši i ponijeti darove...
Post je objavljen 31.05.2016. u 19:10 sati.