Kakvi bismo to mi pisci bili kad ne bismo, ponekad, kraj hamama, pomalo i akšamlučili.
Pod uvjetom da ovu riječ istovremeno i ravnopravno shvatimo hedonistički i filozofski.
Piščev problem, jedan od bezbrojnih, jest i to što često miješa realnost s zamišljenim. Otud se i javlja to čuveno brisanje granica između dogođenog i doživljenog. takosam susrete sa sebi bliskim ljudima vremenski poistovjetio; hoću reći, one koji su žijveli četiri stoljeća prije mene približio sam vlastitom dobu, a sebe i svoje prijatelje (ili
likove, svejedno) lako prebacivao u živote stoljećima starije od nas samih. Zato se moglo dogoditi da naši i stvarni i nestvarni susreti učestaju.
To je bio jedan od načina da se ispuni piščev san o vremenskoj svemoći riječi.
Zbog tog sna, uostalom, nastaju knjige.