kada bih si ja to mogla priuštiti,
ja bih radila samo ovakve aktivnosti i projekte,
uz to se bavila kreativnim i humanitarnim radom
i to sve volunterski,
zabadava,
kak mi muž često spočitava,
ne imajući svijest i razumijevanje
kako je nekada živo iskustvo,
proživljeni događaj i samo sudjelovanje u njemu
puno veća plaća
od nofčane,
koja se, ovak i onak, na bilo koji pametan i nepametan način istopi
dok mi ovo drugo ostane trajno i nepovratno,
nepokvarljivo i nepotrošljivo
zauvijek,
te, ga je jedino moguće samo nadograđivati
novi, friškim, posebnim, drugačijim.
sama činjenica da sam pozvana na taj krasan događaj
kao stručnjak
meni je već, ne samo ogromna čast,
već i laskava tiutla
koja mom egu, pa, bit ću iskrena do kraja
stvara, ne samo previranja, već i neke nelagode,
jer,
budimo realni,
nisam malim prstom makla
kako bi se to sve skupa ostvarilo,
došla sam na gotovs,
ubacila samo neke svoje improvizacije,
i FalaTiDragiBože da sam tu na svom terenu,
jer,
tajming nam nije nikako izašao u susret,
spojeni vikend ispraznil je park koji je, inače, u to doba krcat djecom,
a na to smo, i koordinatorica Centra i ja sama računale,
pa se nismo nimalo brinule.
no,
meni su moje " frulice " mahom otkazivale susret,
svi su nekam pobjegli na more,
ne mogu im zamjeriti,
i ja bih, da mogu,
iako sam ipak za one najvjernije održala malo skraćen program,
od tri curke, ostala mi je jedna,
ali vrijedna,
koja je, zajedno s mamom, iako među mlađima,
sudjelovala aktivno od početka do kraja.
i tu sam sretna.
ako smo samo jednom dijetetu i jednom roditelju uspijeli
prenijeti ono što smo željeli,
pa, mi smo, ljudi moji,
ne na konju,
neg na mustangu.
to sam si tek naknadno osvjestila, rezimirajući polako dojmove sama sa sobom.
tema je teška,
preteška,
opsežna,
kompleksna i
zahtijeva multidisiplinarni pristup mnogih pravih različitih stručnjaka,
a ne jedne tete iz vrtića.
s druge, pak, strane,
iznimno me veselio rad s mladima,
uglavnom grafičarima i dizajnerima s akademije,
( ako sam dobro sve pohvatala )
koji su si dali mnogo truda
koncipirajući jednu složenu problematiku
u divno oslikanu interaktivnu slikovnicu
koja se sastoji od mnogih elemenata,
te ima vrlo veliki potencijal za rad,
kako s mališanima, tako i s onim većeg uzrasta,
jer,
iako nismo uspjeli u ostvarivanju svih ciljeva i zadataka koje smo si zadali,
barem smo malo zagrebli po površini te hrđe
od predrasude,
uložili smo enorman trud prikazati što je to tolerancija,
te koja nam dobra nosi,
ali smo, isto tako, ostali zapnjeni nekim, sasvim uobičajenim pojavama
u ovom našem društvu,
koje, sigurna sam, kreću iz doma.
doma,
kojeg naš ježić nema,
jer je netko odlučio da mu ga je potrebno oduzeti,
protjerati ga iz njegove zemlje
i pustiti ga na milost i nemilost
svima nama
kojima je on, možda čudan,
samo zato jer je drugačiji od nas.
Ježevo je samo jedno od mjesta gdje će, vrlo uskoro doći mnogi ježići,
jer, i naša zemlja, htjela ne htjela, mora prihvatiti određeni broj izbjeglica,
migranata.
kako i na koji način ćemo ih integrirati u društvo na nama je samima.
hoćemo li im pružiti ruku
ili ćemo ih getoizirati,
da li ćemo poučiti svoju djecu da ih se boje, bježe od njih, grdo gledaju i etiketiraju,
ili ćemo im objasniti kako su i ta djeca, iako različita,
jednako željna i vrijedna pažnje, ljubavi, topline i prijateljstva.
hoćemo li okrenuti glavu, jer imamo preveć svojih vlastitih problema,
pa nas se ta problematika niti ne tiče,
sve su to pitanja na koja bismo si mi odrasli, kad tad, iskreno i bez licemjerja
sami sebi dati odgovore,
jer,
naša su djeca slika nas samih.
ono što ih naučimo u vlastitom domu
to je ono što će nositi u svijet
gdje god krenuli.
DragiBože, pa mi smo danas čuli priču o dječaku koji je diskriminiran u svom razredu
samo zato jer nov i došao iz Dalmacije.
ne samo da su nazvali bolest po njemu, bolest nosi njegovo ime,
" trebao je ići u onoj drugi razred gdje su svi takvi " - rekli su nam,
ne krivim ih,
niti se čudim,
to je presijek nas samih,
nisu klinci to sami smisli,
čuli su doma, naučili od odraslih.
mnogo sam danas naučila,
toliko mnogo da mi je jako teško sada sve sažeti,
još se dojmovi nisu ni slegnuli.
ali,
u jedno sam sigurna.
moje dijete bit će dijete koje dolazi s one
" Majušne Planete "
na kojoj srce kao pasoš važi,
samo kreni i rukom ga pokaži,
gdje i crni i žuti, pa i rozi i bijeli,
sve brige svijeta zajedno podijeli,
jer, ograde tamo glavice ne dijeli
samo se ljubav širi i svima jednako podijeli.
( parafrazirana dječja pjesmica nepoznatog mi autora ).
Post je objavljen 28.05.2016. u 15:28 sati.