O, prirodo, majko moja,
gdje stoluje kolijevka tvoja,
ljuljaš li me na livadi,
da mi savjest ne proradi?
Ili si u šumarku što pored puta stoji,
dok žubor potoka valove prolaznosti broji,
riječni duboki virovi
znaju što su ljudski hirovi.
Ljuljačku tvoju u svojoj dubini skrivaju,
želeći da ljudi budni snivaju,
ljuljaš me na valu široke rijeke,
a ja imam potrebe prijeke:
da se čim prije probudim
i drugačiji život da ti ponudim!
Mjesec mi u snu šapće svoje snove
i on hoće moje obnove,
na valovima nježnim ljulja me more široko,
a onda se uzbudi i baci me visoko.
Na trenutak se probudim
pa se malo, pospano začudim,
a onda se oceanu predam,
pa iz njega spokojno gledam.
Štitiš me od bolne istine, znam,
s istinom se čovjek ne osjeća sam,
prašuma tvoja neznana,
iza svojih bogatih grana,
od očiju mojih skriva znanje,
dok ja želim shvatiti poslanje.
I pustinjski pijesak što toplinom pali,
nad mojim neznanjem gorko žali,
zrnca njegova ispod tvojih stopala,
od mojeg neznanja u zemlju su propala.
Nježnost mi tvoja treba, majko,
a znanje o budnosti kao sunce žarko
poljubac za buđenje novog dana,
da nikad više ne živim pospana.
Sigurnost u cjelovitu ljubav,
u sve što se ne prelazi u zaborav,
istina se više ne može skriti,
ne smijem pospana više biti,
žarko trebam majku prirodu,
da ostvarim svekoliku vječnu slobodu.
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem
ISBN kod NSK RH 978-953-8100-20-8
Sva autorska prava pridržana.
Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.