Marketing
Rahel
Nisam razumio njezine riječi, dok je klečeći na svom sjedalu pokazivala prema podu. Nešto joj je, zaključio sam, palo i sada, dok motori urlaju i avion se trza lijevo desno ubrzavajući pistom, ona otkopčava sigurnosni pojas okreće se i nervozno traži da joj to “nešto” podignem i vratim.Ona je imala mjesto uz prozor, a ja sam bio sam u redu iza nje, prikovan leđima uz naslon, čekajući da konačno uzletimo. Dok smo se u polukrugu brzo uspinjali iznad zagrebačkog aerodroma, zvukovi postajali podnosljiviji, i svjetla u putničkoj kabini se počela paliti ugledao sam pored svojih nogu maleni predmet. Pružio sam ruku, ali umjesto da ga podignem, dlan mi je zastao iznad njega. Neka čudna sila izbijala je od dolje, kao da je taj predmet bio nabijen nepoznatom energijom koja ga čuva od tuđih dodira. Sad sam već mogao prepoznati da je to maleni notes, blok za bilješke sa tvrdim koricama. Još uvijek ne dodirnuvši ga, podigao sam pogled i upitao da li joj je jako važno da ga podignem i vratim joj.
“Da, da!!!” uzrujano je odgovorila.
Trncima su mi bridjeli prsti dok sam uzimao notes, a ona mi ga istrgla prije nego li sam uspio razaznati bilo što na njemu ili u njemu. Rekla je jedno kratko “hvala” i ostavila me da razmišljam o magiji koju posjeduje njezin notes. Što ona tamo zapisuje? Zbog čega joj je taj notes tako važan da zaboravlja i na vlastitu sigurnost? O kakvim se tajnama radi? S tim mislima sam zaspao i spavao dok me grčevi u nogama nisu trgnuli iz sna. Ustao sam kako bih prošetao naprijed natrag između usnulih putnika. Među rijetkima koji nisu drijemali bila je i moja susjeda. Držala je svoj notes u krilu i s vremena na vrijeme upisivala po koju riječ. Niti čitave rečenice, činilo mi se je. Kratke misli bez početka ili bez završetka. Kao da skuplja sitne djelove nečega što joj se je rasulo posvud, od čega će ona, kada pronađe sve, napraviti skladnu cjelinu. A onda bi promatrala tamu kroz malo okno. I opet se vraćala pisanju.
.
Nisam imao namjeru smetati joj. Spustio sam se na svoje mjesto i u polusnu docekao ni malo lagani dodir s telavivivskim tlom. No, nitko nije zamjerio pilotima tu malu neugodnost, jer povratak doma je uvijek popraćen pljeskom. Uzeo sam svoju torbu i čekajući da se otvore avionska vrata upitao svoju susjedu može li mi reči da li piše dnevnik ili crtice od kojih će napraviti roman. Nasmijala se je i rekla: “Pišem! I zovem se Rahel, nemoj zaboravit!”
Post je objavljen 27.05.2016. u 19:11 sati.