nered se ustalio
u hladnoj bujici
rijeke nesnalaženja;
energija praznine
u kovitlacu gura prijeteće
otpatke granje i olupine –
ostatke nekadašnjeg svijeta
koji ga je stvorio i kojeg je stvarao.
njegova čula prelaze
preko razaranja uzajamnosti
poriču propast
mire se s kolebljivim plutanjem
poslije hodanja i letenja.
a na površini ga još drže
neponištena sjećanja isto kao što i
eho uporno vraća slučajne glasove.
postavši odjek nekadašnjeg sebe,
ponavljanje na koje ne može utjecati,
više ne iščekuje izbirljive ruke spasa
kako bi ga izvukle na
suhu obalu zasluženog reda.
i to je odgovarajuća izmjena u promjeni
koju nije znao spriječiti.
Post je objavljen 25.05.2016. u 12:27 sati.