Marketing
Jurina krčka patrola
Gdje da uopće pobogu počnem? Već sam oko naslova imao mnoge dileme, ali neki od kandidata su malo nekorektni pa nisam želio odmah u naslovu odbiti svoje potencijalne čitatelje.
Kao što je najavljeno u prošlom postu, dogovorili smo se i spakirali za vikend na Krk. Naš domaćin Jura ima vikendicu praktički u samom srcu Krka (blizu vrata slobode - ako sam ja u mraku jučer dobro pročitao ime) i čim smo došli, znao sam da nas čeka velebna avantura. Želio bih odmah na početku zahvaliti Juri što nas je ugostio! Domaći i strani turisti nisu još nahrupili, a prognoze su da će već sljedeći vikend (praznik u četvrtak pa produženi vikend) biti urnebesna gužva. Imali smo odlično vrijeme cijeli vikend, a u petak smo ostavili kišu tamo negdje nakon Karlovca. Dva i pol dana mi je bilo premalo da istražim sva predložena mjesta (hvala svima koji su sa mnom u komentarima ovdje, ali i drugdje podijelili svoje prijedloge mjesta koja bi trebalo obići), ali došli smo se odmoriti pa nisam svoje suputnike htio gnjaviti. Meni uvijek pripadne uloga onog nabrijanog i energičnog tipa koji bi odmah skočio u vodu. Kave i kafići su mi zadnji izbor, ali nekad se treba prilagoditi ekipi u kojoj se nalaziš. Na kraju smo sve to skupa dobro izbalansirali pa smo imali i fizičke aktivnosti, ali i uživanje te odmor.
Čim smo se u petak raspakirali i popili malo piva, bacili smo se u more. Voda je nažalost prilično hladna pa se još uvijek nije moglo onako prljužiti kako to nekad paše usred paklenih vrućina. Vjetar nas je kod lukobrana (blizu kafića i restorana Titanic) nakon nekog vremena previše hladio pa smo otišli do apartmana gdje smo duboko u noć (neki duže, neki kraće) nastavili rasprave uz piće. Neki od nas su otišli na počinak tek oko 6:00 ujutro pa nije čudo da je buđenje oko 10:00 bilo premalo za dobar odmor. Subotu smo, dakle, započeli lagano, ali sigurno. Nabavili smo si neke namirnice i kasnije smo Maja i ja otišli istražiti zapadni dio našeg malog gradića. Uskoro smo si našli plažu za kupanje te je Maja zajedno sa mnom skočila u hladno more. Trebalo joj je jedno vrijeme da uđe, ali na kraju je zaplivala.
Da, zaboravio sam spomenuti da nam se već večer prije pridružio moj dugogodišnji i vjerni prijatelj Filip, poznatiji kao Stanca, a koji odnedavno nosi titulu Lorda Skaraba. Mislim da ne postoji apsolutno nikakva šansa da netko prati toliko dugo moj blog, ali bilo je mnogo spomena njegovog imena prije par godina. Ako ste ikad u ranoj mladosti imali kompanjona s kojim ste bili praktički nerazdvojni i s kojim ste proživjeli mnoge trenutke i na kraju krajeva s njim i odrasli, onda znate što meni znači Stanca. Sasvim slučajno on već par godina na Krku radi kao policajac (prije smo ih, kad smo bježali s bocom s Partizana, nazivali "plavi anđeli") te je jednostavno bilo nužno da vidim svojeg starog prijatelja. Poklopilo se i to da je baš petak navečer bio slobodan. Moram priznati da mi je bilo jako čudno kad se on na kraju noći digao i rekao da ide kući, a to "kući" nije značilo da i ja idem u njegovom smjeru. Prije smo živjeli u istom kvartu. Moguće da me primila neka nostalgija. Posjetili su nas i Majini prijatelji koji imaju vikendicu u mjestu pokraj (mi smo to mjesto zvali Ćićići, a stvarno ne znam kako se zapravo to mjesto naziva) pa smo jedno vrijeme sjedili uz obalu. No, uskoro nas je sve svladao umor pa su se oni jednostavno pokupili jer su za stolom skoro svi pozaspali. Sunce i kupanje u moru te topli obrok nakon iscrpljujućeg dana jednostavno uzmu svoj danak.
Nakon odmora smo Maja i ja krenuli istraživati okolicu Krka u smjeru Dražica. Prošli smo tu večer oko četiri i pol kilometara po mraku uz more. Uskoro nas je zvao ostatak ekipe pa smo se u jednom trenutku okrenuli. Koliko smo mogli vidjeti, lijepa je ta šetnica uz more. Da smo produžili tim putem, kad-tad bi došli do pseće plaže, kampa, plaže za nudiste, a onda na kraju i do Punata. Ipak nismo išli tako daleko. To je jedan od problema kad ste na moru: pakleno postaje već malo nakon 8:00 pa sve teže fizičke aktivnosti morate obaviti ili prije tog vremena ili navečer kad se počne spuštati mrak. Opet jedna slučajnost (ili sinkronicitet?), ali odmah nakon prolaska kroz dveri slobode, nalazi se znak boga planine - meni posebno drag i dobro poznati znak. Dakle, ovdje postoje i planinarske staze! Putovima zlatnih kapi krčkoga blaga.
Moram priznati da je odmah u meni postojala sumnja što se tiče tog pothvata i znam da bi ovaj izvještaj bio mnogo bolji i veličanstveniji da sam uspio doći do nekog od obližnjih vrhova, ali... mudrost dolazi s iskustvom. Postalo je jednostavno prevruće, a ja sam predugo čekao (sve je nekako bilo usporeno ovaj vikend) i ubrzo sam shvatio da to uopće ne bi bilo pametno izvoditi, pogotovo ne sam. Moji prijatelji su odustali od te ideje, a Maja nije uzela planinarsku obuću. Tako sam se ja zaputio kojih kilometar i pol, maksimalno dva po označenoj planinarskoj stazi. Uskoro sam odustao jer sam vidio da je pakleno. To je čisti krš, a nigdje nema ni žive duše. Uspio sam se dočepati početka maslinarske ceste, ali ubrzo nakon se okrenuo i još malo vrludao po ulicama Krka.
Ostatak nedjelje je nastavio usporeno. Opet smo nešto pojeli pa malo odmorili te negdje oko 14:00 počeli čistiti vikendicu i uz zajedničke napore bili gotovi za kojih petnaest minuta. Krenuli smo prema sjeveru oko 15:00 i oko 19:00 sam bio iskrcan u Varaždinu.
Sad kad čitam ovo što sam napisao, izgleda mi kao da nisam uspio u svojem naumu da vam prenesem čaroliju koju smo doživjeli. Moguće da naše pozitivno iskustvo ima veze s tom ljudskom potrebom da se tu i tamo maknu od svoje svakodnevice - svojih obaveza, poslova, rutina i slično. Iako mi imamo planinu gotovo svaki vikend i ona itekako služi kao neka vrsta odmaka od ludnice radnog tjedna, doživljaj Krka i mora je bio nekako poseban. U zadnje vrijeme mi padnu svakakve misli na pamet pa sam tako rekao Maji da postoji neka šansa da sam u jednom od prošlih života sigurno bio mornar ako ne i gusar. Intenzivirali su se nekako i snovi tokom mog boravka uz more, ali to su sad već stvari za neku drugu priliku. Oslobađanje stresa, rekli bi racionalniji. Bijeg od noćnih mora je ionako samo trenutan.
No, vratimo se mi pozitivnim iskustvima koja su i poenta ovog izvještaja. Istina je da treba imati određenu sreću* da imaš prijatelje koji imaju lijepe i uređene kuće u koje te puste skoro pa besplatno. Nažalost, bez novaca danas nema gotovo ničega, ali to ne može nikad zaustaviti one koji su željni avanture i puni života. Nađe se neki način, iskopa se rupa, izgradi se most. Jedan od mojih suputnika i kompanjona na ovom malom vikend-izletu mi je rekao da idem preširoko i priznajem da je to moj mogući profesionalni defekt. Razmišljao sam malo o mladim ljudima koji odlaze iz ove naše zemlje i traže svoju sreću negdje drugdje. Sjetio sam se odmah i naše Ivanščice i dalekih planina koje još nismo osvojili. Ljepota postoji i u blizini, ali istina je da postoje neke prepreke pred našim očima. Počnemo grabiti više nego što možemo progutati, postanemo sebičniji i kratkovidni zbog ovog sistema u kojem živimo. Naučeni smo na više, bolje i jače, a najčešće to danas znači skuplje. Traže se nekakve karte za internacionalne letove, neki bi pobjegli na drugi planet jer misle da bi tamo bili sretniji, a možda samo skrivaju duboku i razarajuću prazninu unutar samih sebe. To, naravno, ne možemo do kraja znati, ali postoji određena sumnja da bi to moglo biti točno.
Čini se da sam iz ovog posjeta Krku izvukao mnogo više od par prehodanih kilometara, par litara pive i malo kupanja u jadranskom moru. To je ono što zapravo otpočetka gori u meni i kad pričam o odlasku na planinu, nikad ne mislim samo na visine koje smo pregazili, žigove koje smo sakupili i bedževe s kojima ćemo ukrasiti uniforme jednog dana. U svakom pothvatu postoji neka mudrost koju treba zapaziti, ali ljudi kao da su prestali gledati. Zašto sam uopće spomenuo mlade ljude koji masovno odlaze iz Hrvatske? Znam da se tu radi o jednoj tužnoj i teškoj priči za koju trebamo zaglibiti duboko u politiku i vođenje ove zemlje da bi samo na trenutak, možda tamo negdje na kraju tunela ugledali neki tračak nade. U to se sad neću upuštati iako i za to imam želju. Čisto avanturistički govoreći, meni jednostavno nije jasno kako bi nekome moglo ovo sve dosaditi! Ovaj jedan život će mi debelo biti prekratak da bih vidio i čuo sve što želim vidjeti i čuti! Jedan život možda ne bi bio dovoljan ni da istražim cijelu Hrvatsku, a kamoli da zagazim u veliki i bijeli svijet. Sve je jasnije da ću trebati početi birati destinacije, ali ne osjećam da nešto propuštam. Moguće da sam, kad se sve zbroji i oduzme, samo jedan od vjernika koji pokušavaju shvatiti smisao vlastitog postojanja i cijelog ovog svijeta. Ne znam tko mi je to ulio u glavu i zašto dolazim do toga, ali jednostavno mislim da će se stvari same od sebe posložiti. Na rubu da skliznem u New Age svaštarije (Tajne i ostale magije), oni koji će zatražiti, ti će možda i dobiti. Možda ni neće, ali glad je dobra motivacija. Na kraju krajeva bi moglo ispasti da je jedina bitna stvar imati žar.
Tužan sam što moram gledati svoje kolege kako odlaze negdje drugdje, razočarani svojim izabranim karijerama. Tužan sam kad me i samog tjeraju, govoreći mi: tu nema ničeg za mlade ljude! Ja na to postavljam pitanje: a kako bi ikad moglo biti bolje kad većina odlazi? Ne radi se samo o visokoobrazovanim mladim ljudima. Svaki čovjek ima neki svoj potencijal kojeg može ispuniti samo na pravom mjestu. Jedini način da sve ne propadne i ode kvragu je da damo mladim ljudima, nevezano uz stupanj njihovog obrazovanja, mjesta na kojima će moći ispuniti svoj potencijal. Znači li to da ćemo se za neke stvari morati žrtvovati? Moguće! Nadam se da će najteža žrtva pasti na leđa onih koji će to moći podnesti. Pakao je ovdje gdje smo mi, ali tu je i potencijalni raj.
p.s. - Ako se nekome čini da fotografije postaju sve tamnije kako post ide kraju, to je namjera autora. Bilo kako bilo, želio bih da se pozitivna poruka ovog zapisa ne izgubi iz vida.
Najsjajniji dan ionako uvijek dolazi nakon najmračnije i najokrutnije noći.
Post je objavljen 22.05.2016. u 20:46 sati.