"Čak i sada, dok se međusobno svojski trude pokazati i naglasiti koliko su zgađeni, još uvijek promatraju tvoj žestoki par koji razvaljuje pozornicu. Ta će im scena zauvijek ostati u mislima", nastavi on.
"Sve je to samo strah."
"Strahovi prikrivaju neispunjene želje. One im ne dopuštaju prihvatiti nekonvencionalno, zbog njih se postavljaju u gard i zatvaraju um", kaže stari pokazujući na gomilu koja ne može dočekati ući u taksije pa se vragolanski osmjehne, "...ali, ne možemo ih kriviti radi njihovih želja, zar ne?"
"Vi svakako razumijete da nisam pripremio, niti očekivao toliku eskalaciju."
"Naravno. U tome leži ljepota, zato je bilo izuzetno", kaže s motivacijom i entuzijazmom kakve bih očekivao od dvadesetogodišnjeg sportaša nakon osvojenog kupa.
"A zašto nam nisu pljeskali?" naivno ga upita Jenny.
"Odijelo i moć imaju tendenciju pomaknuti čovjeka s puteva kojima je pozvan koračati i prelako mu dopuštaju nadvisivati se nad ostalima, ali to nije povezano s izvedbom. Ti si zaista bila izvrsna", odgovori joj starac.
Jennyne oči ispuni zadovoljstvo, konačno se uvjerila da debakl nema veze s njom i to je umiri. Radosni starac kimne glavom i zamoli asistenticu da pođu. Jenny spontano osloni glavu na Aboridžinovo rame.
'Ima samo dva kotača, a tako hrabro korača naprijed', pomislim gledajući za starcem.
Aboridžin me pogleda kao da mi je pročitao misao.
"Hvala ti što si me doveo natrag", kažem više za sebe referirajući se na naše putovanje u odvojenoj stvarnosti. On se nasmiješi kao da točno zna o čemu govorim, iako ne može imati pojma jer to tamo nije bio on, već njegova savršena alteracija koju je Magija dovela u moj um.
"Kad si sjeo na tlo prekoputa moga štanda i sjedeći zaspao, pokrio sam te da ne pokisneš. Shvatio sam da si u nekoj meditaciji ili slično. Kasnije mi je Jenny prišla pomoći pa smo te zajedno odnijeli gore kod mene u stan. Pozvali smo hitnu jer se nisi micao ni budio puna tri dana. Drago mi je što si živ", kaže on.
Impulzivno sam prihvatio odvojenu stvarnost. Nisam se sklonio na sigurno mjesto, niti inicirao zaštitu. Njih dvoje spasili su moje tijelo od brzopletog zanemarivanja opasnosti. Mogao sam proći daleko gore nego završiti u bolnici koja je silom prilika postala to sigurno mjesto. Energija uvijek zna najbolje.
"Hvala vam, zaista."
Jenny se nasmije i zagrli me. Nestao je onaj strah od neizvjesnog koji je izbijao iz nje kad sam je upoznao. Mnogo je bliže unutarnjoj slobodi, pronašla je ljubav koja joj je nedostajala za mirno koračati prema potpunosti.
"Vidim da više nema štanda, a ti nisi u frizerskom salonu", primijetim.
"Dosta se toga promijenilo otkada smo zajedno."
"Ljubav uvijek čini razliku. Što namjeravate dalje?"
"Misliš osim nastupati za tebe?" upita Aboridžin.
Nasmijemo se.
"Poći ćemo na jug", kaže Jenny.
"Ali, negdje gdje nije prevruće", doda Aboridžin.
"Pričekajte tu." Pođem do bankomata i vratim se s ovećim svežnjem.
"Trebat će vam za put."
Jenny se ozari, a Aboridžin uputi zahvalni pogled i kratko kaže, "Hvala."
Zanima me kako će se snaći tamo gdje idu, ali to nikada neću saznati. Ne znam ni koliko je duga ili široka budućnost koju zajedno imaju, ali uvjeren sam da ona postoji. Poželim im sretan put i pođem do restorana. Zaista sam ogladnio, a u žilama mi više ne teče infuzija.
Dezerter se ne javlja. Šaljem mu poruku, iako je već zasigurno obaviješten da sutra letimo kući.
Post je objavljen 22.05.2016. u 08:57 sati.