Pregled posta

I sol može cvjetati

Prošlog ljeta me je brat u Makarskoj nagovorio da kupim solni cvijet. Nisam ni slutila što se
krije u teglici koju sam ponijela kući. Svi smo se oduševili što cvijet nije samo solio hranu
nego joj davao odličan okus. Slatko smo potrošili teglicu pa su mi sinovi pred put naložili
da donesem solnog cvijeta dovoljno za duže vrijeme.

Moji mi rekoše da se solana nalazi u Krvavici, pa smo se tamo zaputili, ne očekujući
da ćemo imati izuzetno zadovoljstvo da nam gospodin Ivan Šimić osobno pokaže
svoj inovatorski rad, vjetro-solanu, i ispriča svoju fascinantnu priču. U vjetrosolani
smještenoj na 30-ak metara od mora, u lučici ŠRD-a Krvavica Ramova, fizika, zakoni
termodinamike i entropije su se uz pomoć inovatorskog uma pretvorili u zanimljiv
biznis. Šimić ne krije kako se poslužio onim što i naši stari od pamtivijeka rade,
snagu bure koriste u sušenju hrane. Na tom principu, kaže, prave se i pršuti.

Standardne solane zavise od vremena, kiša im kvari rod. Ivanova solana ne zavisi
o hirevima vremena kao one sa horizontalno postavljenim bazenima u Stonu,
Ninu, na Pagu. Vjetro- solana je morska solana sa slojevitim plohama, koja
omogućuje povećanu proizvodnju na dvije površine isparavanja. Vjetar, osobito
bura, ubrzava isparavanje. Kod Ivana su bazeni smješteni slojevito, jedan iznad
drugoga, i povezani su putem cijevi. Vjetrosolana “Ramova” ima 12 bazena,
svaki veličine od 12 metara četvornih, sveukupne površine od 144 četvorna
metra. Gornji bazeni su plići, dubine od tri do pet centimetara.
Donji su duboki 40 centimetara.

Ivan je u startu odlučio kako se neće baviti proizvodnjom obične, industrijske soli. Iako
njegovi bazeni daju i tu mogućnost, on se radije opredijelio za proizvodnju višestruko
skupljeg cvijeta soli. Stvara se ljeti, kada salamura u bazenima postigne temperaturu
od 60 stupnjeva. U tim trenucima počinje proces kristalizacije visoko cijenjenog cvijeta
soli, koji se u grumenima kristala počne skupljati po površini. Kristali se počnu stvarati
oko podne, a Ivan ih skuplja u vrijeme sutona. Od lipnja pa nadalje, za velikih vrućina,
to mu je svakodnevna dužnost.

"Ovakvim sustavom isparavanje mogu raditi tijekom cijele godine, čime održavam
ravnotežu soli u bazenima. A onda, s dolaskom vrućih dana, i visokih temperatura
krećem u postupak kristalizacije. S obzirom na to da mi bazeni stalno isparavaju,
već sada mogu imati cvijet soli. No namjerno s vremena na vrijeme razrjeđujem
salamuru, kako bi taj proces zaustavio. Naime, cvijet soli ima najbolje karakteristike
kada temperatura salamure u kojoj se stvara, postigne 60 stupnjeva. A to je za
ljetnih dana. Salinitet mora je inače oko 3,5 posto. Onaj salamure u mojim
bazenima je momentalno od 15 do 17 posto. S lipnjem će skočiti na 23, a solni cvijet
se kristalizira od 26 do 31" – pojašnjava Šimić.

E sada zašto cvijet soli? Što nedostaje običnoj soli? Ivan je tu rezolutan, tvrdeći kako je
cvijetu soli zbog drugačijeg kemijskog sastava i ljekovitosti, samim tim i iskoristljivost
u prehrani nemjerljiva. Industrijska sol se, s druge strane, u prerađenom obliku koristi
za ceste, a onu namijenjenu kućanstvu treba i dodatno tretirati kalijevim ferocijanidom.
Ona u sebi, tvrdi Šimić, nema ni minerala, a mora joj se dodavati i umjetni jod.
Ispitivanja su, veli, pokazala kako solni cvijet u svom sastavu ima prirodni kalijev
jodid, i čak 15 puta više minerala nego klasična sol.
-Zato cvijet soli i pliva na površini. Ja bih solni cvijet nazvao najvrijednijim prikazom
mora u kristalu soli. I zato sam se radije priklonio njegovoj proizvodnji. U svom sastavu
ima magnezij, kalij, kalcij.”

Netko bi možda stao na cvijetu soli, no ne i Ivan. Pa je iz onog ostatka salamure,
preostalog nakon izvlačenja cvijeta soli, izvadio još dva sastojka.
Prvi je dijamantna sol koja se stvara pri slanosti 31 do 38 posto.
Nepodobna je za kuhanje, ali zato vrlo iskoristljiva za dermatološke tretmane.
U sebi ova kruta sol nosi podosta minerala, koji su odlični za razne dermoterapije.
A nakon toga ostaje još nešto, presoljena salamura s koncentracijom soli od 38 i više posto,
prepuna planktona, nazvana morsko ulje. Ono je 60% NaCl, sa mnogo Mg,
koji najbolje ulazi preko kože.

Ne čudi što je Ivan Šimić dobio brojna priznanja, kao „Zlatna arka“ za istraživačko
komercijalni projekat. Čudi što njegov izum nema materijalnu podršku društva i nije
šire rasprostranjen, jer područja na hrvatskoj obali gde bi se mogao primijeniti ima
mnogo. Šimić nije uspio proći niti na jednom državnom natječaju. Nije uspio naći ni
partnera za svoje ideje. A uvjereno tvrdi i kako bi s primjenom ovakve inovacije,
samo s ugradnjom vertikalnih bazena, paška solana mogla bez problema riješiti
kompletno pitanje uvoza. Od svih hrvatskih solana, kaže, godišnje uberemo oko
20 tisuća tona soli, i to u ekstra godinama. A trošimo oko 300 tisuća. Onaj ostatak
se uvozi.
- I to je žalost. Samo sa slojevitim bazenima riješili bi se toga uvoza. No, nekome je
lakše uvoziti. S druge strane, naša zemlja ima oko deset tisuća hektara tla, nazvao
bih ga pustinjskim, s nevjerojatno visokim stupnjem isparavanja, te vlagom koja se
spušta ispod deset posto. Te se lokacije nalaze uz samu obalu, pod Velebitom.
Zbog prirodnih elemenata koji tu vladaju, sprege mora i vjetra, s takvim isparavanjem,
javljaju se uvjeti nalik onima u Sahari, pustinji Gobi ili Dolini smrti. To su izvanredni
uvjeti koji bi se mogli iskoristiti za veliku proizvodnju soli. Time bi se otvorila radna
mjesta, stvorili bi se klasteri, a centar proizvodnje bi mogao biti na Pagu. Mogli bi
proizvoditi sol koja bi zadovoljila potrebe cijele jedne Europe. No mi to ne koristimo.
Nitko o tome ne želi voditi računa. Kakva šteta, kakvi gubici – ističe Ivan još jednu
svakidašnju, tužnu, apsurdnu hrvatsku priču.

(slika i prepričava Lastavica)


Post je objavljen 20.05.2016. u 16:38 sati.