Nesvakidašnje je za već poznatog autora da se prezentira kratkim
pričama tek nakon par cjelovitih romana. Milan Jovanović je svojom prvom
zbirkom priča "Grob u Vučjem dolu" učinio upravo to.
Priče ne djeluju kao ostaci ili okrajci, neiskorišteni u romanima. Više nalikuju
na (uspješnu) vježbu u pripovijedanju, ili pak ispunjenje obaveze koju rasni
pisac osjeća sve dok neku priču, koja mu se mota po glavi, ne ispriča.
Jovanovićeve priče su jednostavne, gotovo šture, pomalo vuku na starovremenska
"žitija", a opet, pričaju o modernom vremenu, koje im diktira tempo.
Advokat kao iz Balaševićeve pjesme; blesavi činovnik
koji izlajava svoje vanbračne pustolovine; dadilja iz službe u bogatoj
beogradskoj porodici; partizanka koja odluči ostariti u kolibi u izoliranoj
šumi, kao neki lik iz Spaghetti westerna Clinta Eastwooda. Djeluje kao ne
baš prezanimljiva lista likova, ali u par desetaka stranica, MJ im uspije
udahnuti zanimljive životne dileme, raskršća i životnost.
Jovanovićevo pričanje daje za misliti... kao npr. "rentgenska snimka" onih
par likova koji se pojave na nekom bogečkom sprovodu.
Svaka egzistencija na ovome svijetu ima svoju važnost, već time da je
ostvarena, i nije ju lijepo ignorirati. MJ uspješno izdvaja iz rijeke
vremena par takvih postojanja i daje nam ih na poklon, uvezene u
jednostavni, nepretenciozni svezak, gledano izvana, ali i iznutra.
Za ovu zbirku tekstova je dobio uvaženu srpsku književnu nagradu. Mojim
mišljenjem, zasluženo.
Post je objavljen 20.05.2016. u 01:25 sati.