Kaže mi jučer učenica ljubomorna na moje instagram lajkove, pa svi vide da je to prevara. Pa sustav je prevara, sliježem ramenima, nitko nije prisilio te što su dali lajkove na taj čin. Važno dodaje, nije sve u lajkovima, na što ja obradovan pitam, ma daj, zar postoji nešto u životu osim lajkova.
Šalu na stranu, a u svakoj šali ima i istine, iako je danas na gimnaziji antinjemačke ravnateljice sjednica koja može realno ugroziti naše domaćinstvo, ja razmišljam o Venecuelanki, jednoj od mojih prvih instagram pratilica i vjernih lajkalica. Zgodna, mlada, s mužem i malim djetetom, ljubiteljica umjetnosti pa i mojih fotografija, što ćeš više.
E kao što je u njenoj državi idili odavno došao kraj i svega nedostaje, od hrane i lijekova nadalje, tako je jučer na instagramu došao kraj našoj kratkoj idili, mojim naglim potezima, kako to samo ja znam.
Prvo sam obrisao svoj lajk shvativši što piše na plakatu koji drži na ulici u rukama, ponekad sporo kopčam, ona želi slobodu, a ja nakon oslobođanja Libije, prije toga demokratizacije moje domovine, ja slobodu i demokraciju više ne podržavam i nikom ih ne bi poželio. Sjetio sam se da sam i ja tako devedesetih apelirao za mir u svojoj domovini i blokirao je.
Sutra ću je zaboraviti, al eto, danas mi zbog te, tako nebitne odluke, malo žao. S druge strane izgleda da smo uspjeli s onom peticijom protiv ukidanja invalidnine djeci s mentalnom retardacijom, život ide dalje.