Već sada znam da mi je žao što nisam pisala više. Detaljnije. Trebala sam pisati i onim danima kada se činilo da se ne dešava ništa.
Pomislila sam jutros kako je vrijeme da zamijenim svoju staru jeans jaknu sa novom. Prekratka mi je i više je ne mogu zakopčati pa se ujutru obrgrlim rukama i tako ljubim s tobom na kapiji dok susjedu pored stoji parkirano neko čudo od vozila koje bruji i podsjeća na one mašinerije što izvlače sranja iz septičkih jama. Kraj nje stoji muškarac i možda ima neki svoj dejavu, kao ja u prošlom postu, jer osjećam njegove oči na svom potiljku dok odlazim. Nasmješim se sama sebi. Nekad sam koketirala sa svakim muškarcem koji bi mi se iole svidio. Svako moje koketiranje bilo je samo s umom. Uglavnom svojim. I onda sam prestala to da radim. Skoro u potpunosti.
Jer mi je i običan dan u kome se naizgled ne dešava ništa, odjednom postao prevažan. Svaki dan mi je skoro takav. I onda kada ti to ne mogu izreći.
Dan u kome odem sretna u dućan i kupim dvije kesice šampona koji voliš.
Običan dan u kome jedno od nas dvoje izreče kako volimo još uvijek više sex, nego ručak.
I to nas čini nasmiješenima. I mladima.
Dan u kojem osjetim svu tu silnu snagu emocija koje su prošle svoj deveti krug pakla. I ostale uprkos svemu ovdje. Na ovom mjestu.
Post je objavljen 14.05.2016. u 23:40 sati.