Marketing
na pola puta ...
smo se srele.
U isto vrijeme, tempirano, uletjele na parking benzinske stanice.
Naime, Meli treba svečana haljina.
U Poreču ih nema. U Puli još i manje.
Izbor kamo ćemo u potragu pao je na Rovinj.
A i dogovor da idemo pao je u, brat-bratu, tri riječi.
Nebo je obećavalo lud provod,
a kišobran, naravno, nije ponijela ni jedna.
Nema straha da će nas kiša rastopiti, što ne bi ni bilo tako loše.
Baš sam si mislila, udebljaš se, prošetaš malo po kiši i problem riješen.
Tko ne želi biti otopljen, nosi kišobran !
No dobro, ulazimo mi u Rovinj.
Mela veli:
- Ti znaš kud ideš ?
- Znam.
- Ja uopće ne znam di smo. Ma nema šanse nit da bi te pratila svojim autom. Svu si me spetljala.
Gužva za poluditi. Parkinga ni za lijek. Nekakav dečec usmjerava, al ga ja niš ne kužim, pa stajem, otvaram prozor i pitam:
- Gdje ima mjesta ?
- Idite lijevo.
Krenem desno, a mali kaže:
- To je desno, gospođo.
Pa dobro, mislim si. Da nisi imao tu seksi bradicu i brkove, skoncentrirala bih se na ruku kojom ne pišem, pa bih znala gdje je lijevo !
Mela veli:
- Zgodan je.
A ne, nisam primijetila, pomislim ...
I krenem lijevo, iako teška srca.
Sparkamo se i krenemo prema gradu.
Putem čujemo da se negdje igra polo, a to nam potvrđuju i konji koje vidimo kako kaskaju cestom.
Prekrasni su. Baš, baš, prekrasni !
Uđemo u prvu trgovinu na koju smo naišle. U njoj ima 769 svečanih haljina.
Mela proba 770. Uopće ne kužim gdje je pronašla još onu jednu !
Ja joj svaku strpljivo dodam.
Zakopčam.
Ona se pogleda i veli: NE
Ja otkopčam.
Ona proba drugu.
Na 627. NE, pitam jel u njenom riječniku postoji riječ DA.
NE, veli i ja više ne pitam.
Pronađemo dva favorita. Jedna od njih i meni stoji kao salivena, ali ne mogu prijateljici oteti haljinu ispred nosa, pa odemo u drugu trgovinu.
Tamo, napokon, nađe haljinicu koja odgovara po svemu.
Nije presvečana, ali tko kaže da mi opet nećemo u potragu za tom svečanom!?
I to dugom.
Iscrpljene od silnih NE i zakopčavanje, odemo na kavu i tost.
- Od sutra idem na dijetu, izjavi Mela i iz torbe izvadi kutiju mađarica.
I taman, dok mi tako sjedimo ispod suncobrana i odmaramo, padne pljusak.
Jel moram reći da je prestao baš kad smo odlučile ići dalje ?
Eto i treće trgovine. Mela ne isprobava ništa, al se ja zaljubim u tamno plavu, traperastu haljinu koja ima patent cijeom dužinom. Nema broja, pa se pokušam ugurati u taj mali broj.
Stišćem haljinu uz sebe, ispuhujem zrak da se stanjim što više mogu, al nema pomoći.
Još bi dupe nekako i stalo, al cice neće nikako.
Kažem Meli:
- Znaš što ? Sad lijepo idi doma preko Vrsara i vidi jel tamo imaju tu haljinu veći broj.
- Jel moram ?
- Moraš.
I tako, krenemo lijepo prema autu.
Mela putem bere ruže, a ja vičem kako nema srca i kida male pupoljke.
Treba joj za čestitke, veli.
Potrpamo sve u gepek,
pa svaka kući svojoj.
Za uru zove i kaže:
- Bila sam ti po haljinu u Vrsaru. Nema broja. Pogledala je u kompjuteru i znaš gdje ju je našla ?
- Gdje ?
- U Rovinju.
Pas mater !
Post je objavljen 14.05.2016. u 19:33 sati.