Marketing
Mirko
Sinoć sam snio Mirka. Ponovo sam proživljavao lijepe trenutke koje smo imali zajedno. Baš nam je bilo super. Dragi publikume, znam, hranio sam vas raznim prostarijama, kao soma žgancima, i sada vi u najmanju ruku očekujete neku homoerotsku pripovijest, no moram vas razočarati: Mirko je ptica, vrana koja je prije skoro dvadeset godina ispala iz gnijezda i za koju sam se tada pobrinuo. U želji za divljom prirodom i mirom često sam odlazio na Savicu, močvarni dio Zagreba te ondje slikao. Do tog manje znanog gradskog krajolika stiže se krenete li nasipom od Mosta mladosti prema istoku, prođete toplanu i nakon nekih petnaestak minuta s lijeve strane ugledati ćete jezerca. Ima ih dvanaestak. Neka od njih nose zanimljiva imena: Mazutara, Mala graba, Lopočara, Ciganaska, Hawai, Potkova, Vrbova... Bogat je to ekosustav, od močvarnog i vodenog bilja nađe se šaš, trstika, rogoz, žuta perunika, lopoč, močvarne preslice (barska metlica), pokoji vodoljub, srcoliki listovi lokvanja i njihovi dražesni kadmij-žuti pupoljci lipanjski. Ribiči u hladu starih vrba i topola iz mutne vode vade amure dok im ponad glava kriješte riječni galebovi što se hrane na obližnjem gradskom smetlištu. Nađe se tu i ptica vodarica, pokoja divlja patka, zalutali crvenokljuni labud... Naravno vrapčići i seničke su tu. Pa gavranovi, vrane, sove... Lete mušice, leptirići, obadi, komarci, muhe, vretenci u prokleto vrućim, sparnim danima. Dotepe se koji bizantski štakor...
No dosta s tim osnovnoškolskim štreberskim uvodom, prijeđimo na zanimljiviji dio priče.
Sunce je bilo visoko. Razgolićen do pojasa udarao sam kičicom po platnu u ritmu Van Gogha. Više od sat i po radio sam na slici. Iznenada sam iza sebe začuo šum. Osvrnuo sam se te u travi ugledao crna ptića kako se nemoćno batrga. Uzeo sam ga u ruke i pregledao. Desna noga bila mu je povrijeđena. Podigao sam pogled: negdje u visini, van domašaja oka, nalazilo se gnijezdo do kojeg nisam mogao doprijeti. U redu, pobrinut ću se za ovo stvorenje kojem sudbina nije naklonjena, odlučio sam. Na brzinu sam spremio slikarski pribor i požurio u atelijer. Prvo sam pticu napojio na pipetu, a zatim joj mobilizirao nogu načinivši longetu od štapića za roštilj. Okrenuo sam broj prijatelja biologa.
- S čime da je hranim - upitao sam.
- Žumanjcima – odgovorio je on.
Skuhao sam dva jaja i dao joj da ćopa. Ptica je začas pomlatila žute kuglice. Smjestio sam je u kartonsku kutiju od vina i pošao na tržnicu po nekoliko kila domaćih trešnji. U to vrijeme na Dolcu je još bilo domaćih trešnji. Domaće trešnje, naravno, obilovale su domaćim crvima. Naoružan strpljenjem pincetom sam vadio crvuljke iz boba i spuštao ptici niz kljun. Zahvaljujući dobrom tretmanu ptica se oporavila. Ubrzo je iskakala iz kartonske kutije i šetala atelijerom. Nazvao sam je Mirko, bez valjanog razloga. Mirko je najviše volio boraviti na praznim, bijelim platnima u kutu sobe. Ondje je također volio obaviti nuždu. Međutim, nije se ustručavao isprazniti crijeva i po mojim radovima na suprotnoj strani prostorije. Nisam mu branio, pa to je samo art...
Jednog jutra, Mirko me zazvao:
- Masteruuuuuu...
Iznenadio sam se.
- Pa ti govoriš – uzviknuo sam.
Potom je rekao:
- Lejla... jebati...
- Sram te bilo – ukorio sam ga.
- Oooooo... lijep kur, lijep kur... daj-daj-daj...
Nasmijali smo se, Lejla i ja. Mališan je upamtio dijelove dijaloga koji smo izgovarali rvajući se grčko-rimskim stilom.
Jednom prilikom u posjet mi je stigla majka. Ispijali smo popodnevnu kavu, a ptica je počela:
- Masteruuuuuu... Lejla... jebati... oooo – ooooo – ooooo... lijep kur lijep kur... aha-aha...
Kao i obično kada su neugodne stvari u pitanju, mati se pravila da ništa ne vidi i čuje. Bezizražajna lica nastavila je prepričavati dijelove biografije Luciana Freuda koje je pročitala u zadnjoj Gloriji.
Sutradan sam priopćio Lejli:
- Mislim da je mali spreman za život.
Kažem mali, a već je bio velik k'o kokoš!
Odnio sam ga natrag na mjesto gdje je ispao iz gnijezda, otvorio kutiju i pustio van.
Iskočio je i ni makac. Prilijepio se uz nogu kao privržen pas.
- No hajde, drkađijo, plavetnilo te zove - rekoh.
Ništa.
- Hajde.
Ništa.
Napokon se odvažio. Poletio!
To-to, bodrio sam ga u mislima. Dotakni nebo, baćuška! Mili!
Vraga! Kukavički je prizemljio nekoliko metara dalje i zavukao se u neprohodno šipražeje gdje ga nitko nije mogao dograbiti.
Sjeo sam se na kamen i smotao cigaru. Pripalio. Čekao. Zanimalo me što će se zbiti. Dugo vremena nije se zbivalo ništa. Mali kur ustrašeno je ćubio u zelenilu. Razumio sam ga, preveć mogućnosti paralizira čovjeka, sabotira ga, uvlači ga u neku vrst stupora, nedjelovanja. Valjda isto vrijedi za živine. Ili pati od agorafobije, palo mi na um.
Iznenada, otkrio je prisustvo zakreštavši iz sveg glasa. Pa još jednom. I još jednom…
Vrane u obližnjim krošnjama otpovrnule su natrag:
Gaaaaaaaaaa – gaaaaaaaaaaaaaa- gaaaaaaaa…
Pa je opet rekao:
Gaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa...
A one njemu:
Ga- ga- ga…
Neko vrijeme odvijao se taj čudesan dijalog. Ptičurine su počele prilaziti sve bliže i bliže, ne bi li ugledale pridošlicu skrivenog u zelenilu.
Bilo je vrijeme da pođem. Uspjet će, bio sam siguran.
Lejla i ja, međutim, nismo uspjeli. Imali smo samo par godina za nas. Ona se pridružila roditeljima u Australiji, a sam ostao da svojevoljno trulim u ovoj uzaludnoj zemlji, s ovim uzaludnim ljudima, kao stara hrvatska duša, odano dijete Europe. U nekom trenutku prestao sam slikati i posvetio se svijetu koncepata. Na Savicu sam također prestao odlaziti.
Muzika za ugođaj: Gustafi - Sve Me Domišlja Na Nju (2003)
Post je objavljen 15.05.2016. u 15:06 sati.