Pregled posta

U svom depresivno optimističkom terapeutskom solilokviju, okrutno sentimentalnim zabilješkama jedne mlade starice koja ispisuje svoj introspektivni, nonkonformistički blues, Tatjana Gromača beskompromisno i nedvosmisleno progovara o svemu onome što joj – tankoćutnoj, krhkoj i ranjivoj – zadaje bol, ne libeći se pritom ogoliti se pred čitateljem, ne bi li ga navela da se i sam zagleda u vlastitu dušu i da ne žmiri pred patologijom, kako osobnom tako i onom društva i vremena u kojem živi. Pitanja koja postavlja – koliko intimna i vezana uz ove prostore, toliko vječna i univerzalna – precizna su i ne dopuštaju jeftine odgovore, ne dopuštaju laž. Stoga ova proza zahtijeva hrabrog čitatelja jer u njoj bolest svijeta autorica precizno dijagnosticira. Ime joj je – čovjek.

Tatjana Gromača (1971., Sisak), u rodnome gradu završila je osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je studij komparativne književnosti i filozofije. Od godine 2000. radi u novinarstvu, piše za splitski tjednik Feral Tribune, a po gašenju novine, godine 2008., prelazi u riječki Novi list, gdje radi i danas. Od godine 2000. živi u Istri, u Puli.

Knjige su joj prevođene na brojne evropske jezike, predstavljala je hrvatsku književnost i književnost Balkana na susretima pisaca diljem Evrope. Prema romanu Crnac riječki je HNK, godine 2009., postavio nagrađivanu predstavu. Roman Božanska dječica primio je dvije najveće godišnje književne nagrade u Hrvatskoj za godinu 2012. — nagradu Ministarstva kulture RH Vladimir Nazor, i nagradu za najbolje prozno djelo Jutarnjeg lista. Autorica je bila stipendistica berlinske Akademije umjetnosti.