Nekoliko mjeseci prije nego što je Arsen Dedić umro, pokušavala sam naći po antikvarijatima njegovu zbirku pjesama Brod u boci, da ju poklonim mami. Bezuspješno ju tražeći, razmišljala sam
kako bi bilo savršeno vrijeme da se napravi novo izdanje.
Godinu dana kasnije, evo ga, dogodilo se.
Vidjela sam reklamu negdje na internetu i predbilježila se za knjigu, dobivši čak i popust.
Otišla sam po nju jučer u centar, bio je siv i kišan dan, prikladan za duge kave, ležanje pod dekom, buljenje kroz prozor
i miris nove knjige, i otvorila ju čim sam sjela u autobus.
Moja mama voli poeziju, ali to nije prešlo na mene. Volim riječi rock i pop pjesama, ali poezija mi je oduvijek nekako previše. Mislim da su me neki (odlični,doduše) prijevodi Jesenjina traumatizirali u djetinjstvu svojom tugom, pa sam se poezije nekako uvijek klonila, iako sam iz nekog razloga znala više pjesama napamet, među njima nekoliko njih iz zbirke Brod u boci.
Bila je to mala bijela knjiga razmrdanog hrbata, lagano savijenih stranica, mnogo listana, preseljena u Dalmaciju iz Zagreba, bas kao i moja mama.
U njoj je bilo više ilustracija koje mi se nisu sviđale, pogotovo crteži ljudi, ali sad mi u novom izdanju nedostaju- tanka linija u Grom se potpisuje, ružnjikavi pjevač koji je išao uz Moji prijatelji...
Možda je to bila i jedina mamina knjiga koja mi se sviđala, što i nije teško, s obzirom da je posjedovala valjda metar na metar ruskih klasika.
S godinama smo joj izgubili trag, iako sam spremna okladiti se kako je negdje na tavanu.
Dok ju ne nađemo, srećom, zamjena je tu.
Post je objavljen 13.05.2016. u 08:46 sati.