Vrijeme je za kratki završni govor kojim ću svima zahvaliti na dolasku, pokloniti nekoliko mudrih zaključaka i zatvoriti cijelu kombinaciju.
Potapšem Aboridžina po ramenu, namignem Jenny, prođem pored Pere koji još uvijek uživa u nejenjavajućim izljevima silnih emocija radosnih dupelizaca.
U hodu se dosjetim velikog finala kojim ću ovaj izuzetan događaj učiniti nezaboravnim.
Zaležanih udova teško se uspnem na pozornicu. Pričekam ne bih li zadobio pažnju slušateljstva, ali ne uspijevam jer još nije dovoljno odvojena od moga kolege. Kucnem o mikrofon i uhvatim kratki trenutak pozornosti.
Osvježim atmosferu s nekoliko biranih rečenica kojima ispunim potrebu delegata za izdizanjem taštine. Razlegne se gromki pljesak kojim me nagrade za to.
Pero nije oduševljen što sam indirektno potjerao na mjesto cijeli vod preostalih stiskača ruke, uskraćujući mu dodatne minute užitka u sebeljublju.
Zaustavim pljesak i nastavim pumpati ega koja veselo bubre kao stari ležaj na napuhavanje, "U svima nama leži izuzetan duh koji nas usmjerava prema najvažnijem. Bez obzira tko smo i kamo vode naše ceste, ljubav u nama ukazuje put koji je za sve nas jednak i nepromjenjiv. Moramo prevazići međusobne razlike i pogledati na stvari s mjesta na kojima stoje ostali i zajedno s nama promatraju svijet koji nam svima pripada."
Pozovem Aboridžina i Jenny na pozornicu.
Začuđeno me pogledaju.
Mnoštvo tek sada postaje svjesno njihove prisustnosti. Unutar svojih sujeta delegati se pitaju što ovdje rade obični smrtnici s ulice. Uputim još jedan srdačan poziv. Začuđeni par krene naprijed. Upitni ih pogledi slijede u neugodnoj tišini koju je stvorila svijest o njihovom prisustvu.
Ohrabrim par osmijehom i zatražim pljesak. Uspnu se i priđu do mene.
"Ne brinite. Ja režiram publiku i njihove reakcije, a vi samo budite svoji, prirodni. To nije teško, zar ne?" tiho šapnem kroz glasnu kulisu pljeska.
Vidim da ne shvaćaju ništa, ali svejedno zaklimaju glavama s povjerenjem.
Želim da Aboridžin i Jenny kažu kako oni vide svijet, neka barem za kraj govore ljudi koji pripadaju fizičkoj realnosti. Oni zastupaju većinu, one koji radeći djeluju, dok nasuprot njih sjedi elita u svečanim odijelima kojoj je prioritet djelovanja ispuštanje zvukova iz usne šupljine.
Iznosim metaforu života, prenosim misao o neumitnoj transcendentnosti uzvišenog razmišljanja i završavam s: 'Lebdeći duhom svijeta plemenita misao potaknuta esencijom ljubavi uzurpira najbitnije sektore humanizma i time iz svih nas, bilo u svečanim odijelima ili iz naroda, čini bića kojima je stalo do vrline.'
Publika je dirnuta veličinom trenutka. Boljitak svijeta je njihova zasluga. Grudi im vibriraju ushićenjem, atmosfera se vratila u povoljni tijek ugodne kolotečine lijepih riječi.
Iako ne sjedi blizu pozornice, Peri su ruke prekrižene, a oči blago stisnute.
Post je objavljen 12.05.2016. u 11:10 sati.