Ne znam, je li u pravu moja prvozakonita, kad mi u polušali nabacuje da postajem Monk. Lik ovisan o čistoći, simetrijama, pravilima koja mu ulijevaju sigurnost i čuvaju „va“.
Možda jesam Monk; možda mi kubik neopeglanog veša zaista ždere energiju potrebnu za dan; možda samo starim.
Odustao sam od iluzije dugogodišnje klape za po brdu i bircu; otkako zaobilazim laboratorijske nalaze, mirnije spavam; znam što neću, i sve manje hoću. Kubiku veša se posvećujem danima i tjednima ignoriranja.
Hvataju me godine.
Tražim mir, tražim pripadnost.
Porijeklom sa nekoliko krajeva samog sebe, životopisom razbacan kao legokockice, tražiti pripadnost teško je, koliko i ignorirati kubika nepopeglanog veša. Recimo.
...
Dozrio dovoljno da barem u ovom trenu izbjegnem klicu frustracije, utonem u kontemplaciju o korijenima.
...
Ćaća je bio vlajski mangupčić; na vrhuncu karijere, opio je fratra i umjesto njega održao latinsku misu. Nešto kasnije, pokupili su ga partizani. Jednom mi je pojasnio, kako je on sa svime završio, i sa partijom i sa crkvom.
Ne sjećam se, da je ikad, ikad govorio o vjeri, o Bogu, o religiji; u crkvu nije išao.
Mater je bila provincijska šengajstica; na vrhuncu karijere omađijao ju je moj ćaća.
U crkvu nije išla; religiju nije spominjala. Jednom mi je rekla kako nakon zvuka bombardera, topota ruskih konja, maminog silovanja, čekanja oca iz zarobljeništva, ruševina i siročadi ona više ne vjeruje.
...
Izranjam iz kontemplacije o korijenima justo kraj kubika nepopeglanog veša.
Tražim mir, tražim pripadnost.
Neću ih naći na kamenu očevog sela, u praznoj kućici upisanoj po sudskim predmetima.
Niti na pijesku oko mamine rodne kuće ih ne nalazim.
Previše lica, imena, dešavanja, odlazaka, početaka, prelazaka, zadračenih upitnika bez gazde.
Mogu samo u sebi tražiti mir, pripadnost. Jer - hvataju me godine.
Ne volim posrednike; maksimalno ih zaobilazim. Preprodavače voća, auta, mobitela, kriterija nacije, morala. Vjerujem u izvore; potičem sa izvora.
Utoliko, institucije osjećam sputavajućima; vjerujem u slobodu jedinke; u njezinu odgovornu slobodu, nelaku, ali individualnu u življenju i u vrednovanju.
No...
Nekad usput, ili negdje usput (nekad i negdje vrlo su varljivi, izmjenjivi), odlučio sam presjeći.
Odlučio sam se krstiti. Formalizirati pripadanje. Unatoč ona tri tenora u meni, koji ne prestaju ariju o tome, kako djelima života živimo i vjeru, pripadnost, i kako nam članska iskaznica nužno i ne treba.
Mene, eto, hvataju godine; tražim pripadnost.
Kako ne prihvaćam posrednike načelno, sjetio sam se davnog poznanika, divne, svijetle duše; svećenika, kojeg sam upoznao početkom rata i par puta otada sretao na po kratku pričicu, zagrljaj i sigurnost u idući susret.
Htio sam da me baš on krsti. Pronicljiv, britak, topao, širok.
Uzor.
Njemu bih povjerio ritual; s njim bih pristao na formu, zatomio upitnike, uskličnike, uzmake …
Nakon dugog traženja, zasjale su mi oči kad sam na ekranu ugledao njegovo ime. U nevjerici, nekoliko puta sam čitao kratki tekst; nekrolog.
Moj je pater umro.
A posrednicima se, eto, ne dam.
I gledam tako oko sebe, tražeći, što to tražim.
Nitko od krštenih ne sjeća se svog krštenja. Koliko tko vjeru živi, što mu daje – nije na meni, vrednovati; cinični smiješak naravno pridržavam.
I jer mi nije do usporedbe, do drugih, vraćam se sebi. No, gdje će postati komplicirano, nego baš tu.
Kad bebača krsti pripiti kum ili kuma trudna sa kolegom u trećem braku, kad se ritual odradi sa istom figušicom u džepu, s kojom se ispisuje porezna prijava, sve je ok; dijete je kršteno. Pripada; tu je, naše je.
No, kad se odrasli želi krstiti… Skepsa. Propitivanje; zašto sad, zašto ne prije; zar nisu roditelji… Pripreme. Seminar. Nečija proizvoljna, plaćena procjena, jesam li dostojan, svojom željom pripadati, kamo želim; kamo pripadne i skoro svaki mali bebač, u polusnu viseći sa nečije ruke.
I tu, gdje postaje komplicirano u meni, opet začujem moja unutrašnja tri tenora i njihovu ariju o smislu i besmislu.
Nonšalantno nadpjevavaju moju krizu, moje traženje.
Iz neodređenosti, vraćam fokus jednog po jednog oka. Sretnu se na kubiku nepopeglanog veša, koji mi blago ždere „va“.
Uz neodređen smiješak, u vidno polje mi uviri prvozakonita – „Što je, Monk? Nered?“
Šutim.
Post je objavljen 10.05.2016. u 12:19 sati.