Ususret svetkovini Duhova - 2. dan: Duh Sveti u mojoj molitvi
Odnos s Bogom ostvarujemo ponajprije putem osobne molitve.
Ne umanjujući vrhunski značaj napose svete misne žrtve, liturgijske molitve Časoslova i Gospine krunice, koji čine središte duhovnog života Reda propovjednika, potrebno je u duhovnom životu vježbati se u osobnoj molitvi, onom intimnom razgovoru s Ocem.
Svaki onaj, koji se okušao u molitvi, zna da je točna ona izreka: "Naučiti moliti možeš ako moliš".
Ako smo spremni zauzeti stav poniznosti i osluškivanja pred Gospodinom, Duh Sveti oblikuje našu molitvu: "Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sam Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima", veli sveti Pavao (Rim 8, 26).
Sveta majka Crkva uči nas kako "u kršćanskom životu ima zdenaca na kojima nas Krist čeka da nas napoji Duhom Svetim" (KKC 2652). Iz tih zdenaca grabimo pomoću vjedra, a to su bogoslovske kreposti: vjera, ufanje i ljubav.
U molitvu se ulazi kao što se ulazi u liturgiju: na uska vrata vjere. Po znakovima njegove prisutnosti, tražimo i želimo Gospodinovo lice, hoćemo čuti i vršiti njegovu Riječ. (KKC 2656)
Služeći se Svetim Pismom, napose Psalmima i Evanđeljima, zatim otačkim spisima, životopisima svetaca i drugim duhovnim štivom mi zapravo surađujemo s Duhom Svetim ne samo na planu širenja "osobne perspektive" nego na usvajanju kreposti koje rese istinski kršćanski život.
O, moćni Duše, ulij u moju dušu rosu svoje blagosti, preplavi je puninom svoje milosti! Preori tvrdu zemlju moga srca, da mogu prihvatiti Riječ i donijeti plod. Samo po tvojoj beskrajnoj mudrosti svi darovi cvatu i sazrijevaju u nama. Ispruži svoju desnicu nada mnom i ojačaj me po milosti svoga velikog milosrđa. Rasprši maglu zablude i tamu grijeha iz moje duše, da mogu odvojiti svoj duh i srce od zemaljskih stvari i podići ih prema Nebu. Amen. (sv. Grgur iz Nareka)