Meni fali daska.
Kako je krenulo, svakako dvojim, je li bolje da fali, ili da ju izjede crv zaboravnosti.
Pozovem susjeda na kavu. Da ne može, mora malog voziti na plivanje, pa vratiti veliku sa karatea, pa po maloga sa plivanja. OK.
Malo kasnije, neušutiva frizerka pojašnjava, zašto sam par puta u radno vrijeme poljubio vrata salona. Morala je ranije otići; mali mora na trening, kćer na strani jezik, pa raditi zadaću, pa …
Sutrašnji dogovor sa frendicom isto otpada; kćer ima kontrolni pa je jako živčana i mama mora raditi s njom.
Vikend – susret sa prijateljem križamo; javlja da mora ostati kući; kćer sprema kolokvij, pa da bude siguran da uči…
Roštiljada sa poznanicima otpada; mali, student, vratio se sa odbijenim seminarskim radom, kojeg mu je mama napisala sa svim svojim znanjem; mali u depri, mama na pilulama.
Naravno, mali-koji-pliva, velika-koja-karata, mali-koji-trenira, kćer-stranojezičarka, kćer-pred-kontrolnim i kćer-pred-kolokvijem imaju svoje laptope, svoje smartfone, razvaljuju aplikacije, daunloudaju, probijaju levele, umreženi su globalno; mliječnozubi kiborzi, ali motorizirani vikend-jebci …
Pogledam svog crva zaboravnosti; pogledam dasku, koja još ne fali, i promrsim… E, nećeš majci!
Ali, kad nećeš majci sisati veslo, ostaneš u čudu.
OK, ti mali vunderi, koji u virtuali plivaju kao političari u Hrvatskoj, sa svim svojim znanjima informatike nisu u stanju, odrezati šnitu kruha, ispeći jaja, očistiti šporet. Ne shvaćaju iznošenje smeća, koliko ni ona dva i pol gumba na vešmašini. Mucice. Da ih ne bi struja; da se ne bi porezali…
Oni malo stariji dodatno evoluiraju, pa bi vikendom i auto i benzin i teretanu i lovu i jebali, ali oprati toalet, spremiti ručak, usisati auto, raditi između semestara – nula bodova. Mucice.
Ali – da ih treba i voziti…
Gledam svog crva u glavi; gledam svoju faleću dasku, i sjećam se.
Sjećam se, kako sam naravno sa drugim klincima cipelario u školu amo, na aviomodelare tamo, na rukomet onamo. Ili je bilo, evo ti karta, idi na bus taj-i-taj, dalje znaš pješke, ili tramvajem.
Nikad se izgubio, nikad pao pod auto, nikad dobio batina od dripaca.
Sjećam se i druge škole; ustajao bih taman dovoljno rano, da prvo naložim vatru, stavim čaj, probudim mamu, uzmem svoje stvari i biciklom, po mraku, po snijegu, krenem u školu. Pa još jednom popodne, na neku sekciju. Do kraja dana, dvadesetak kilometara amte, tamte. Plus probijanje levela pražnjenjem septičke, odštopavanjem cijevi ili pukim radom u vrtu, između škole, zadaća, sekcije i života zbunjenog prištavca bez brige i pameti. Osim u ferijama. Tada rad na traci ili po zadrugama. Uz smijeh.
I nećeš majci, crve, moj crve, dasku, moju dasku, i eto me u čudu. Jer mora da sam glup. Glup, shvatiti, da danas, kad imamo sve brže, bolje, sigurnije, povezanije, klinci piče IT, ali očito niti sami niti sa roditeljima nisu u stanju nabosti pravu stanicu busa, pravi tramvaj. Glup, prožvakati, da bi i vozačku i auto i benzin i kurtone i tri obroka i đabe stanovanje, uz pokoje putovanje i svaka tri mjeseca oblačenje i obuvanje i, naravno, moderne tehnologije.
Glup sam, crve moj u falećoj mi dasci, shvatiti, da mucice posjeduju sposobnosti snajperista u igricama, ali sa šesnaest uredno zapišaju toalet, usput pitajući, što ima za ručak.
Glup sam, ne razumjeti, kad frendica pojasni, kako se dvadesetogodišnji sinčić autom iz kupovine vratio neobavljena posla, jer je smartfon sa popisom zaboravio na stolu doma.
I eto. Glup, u čudu, i nigdje nikoga za popričati uz kavu. Jer, svi su zauzeti; valja voziti mlade nade… Valjda da im se ne bi omilio osjećaj slobode, pa se požele osamostaliti do osamnaeste … Nećeš, majci! Mama odveze, mama doveze. Mama češe jaja, tata da auto za vikend, pa ga u ponedjeljak odmah vozi na popravak (jer mali je pod stresom; kolokviji, treninzi… ) Mucice naše.
… ili … do koga je to?! Ili… i… pa, te, ni, niti …
Glup, ja.
Mijenjam crva za dasku.
Post je objavljen 05.05.2016. u 10:16 sati.