Skrivam misli pod poplun
bojim se zaspati...
nije prvi puta, da osjećam
nelagodu i strah,
dok još uvijek dan treperi
od ranoga jutra
do večeri.
Probuđena u svijetu
u kojem nitko ne vlada
gledam ljuljačku na kojoj se mjesec klati,
a zvijezde ostaju same na nebu.
Bojim se zaspati
hoću li se probuditi?
Uzimam naranču i limuni
igram se mađioničara,
cijedim sok,
možda posljednju kap
ispijem večeras,
jer bojim se
ostati sama ,
a to ne želim...
... ne noćas...
Pisala bih do jutra...možda...
najgore što se može dogoditi su sati
na sniženju života
u tišini
prevareni
na rasprodaji
kad nikoga nema,
osim laveža pasa u mome selu,
a tada
se najviše bojim.
Dok svi iščekuju jutro,
ja pomičem kazaljke na staroj uri,
lomim drveni glas ptičice
što označava ponoć
u tišini.
Stari mjesec prestaje
ljuljati svoj ponos,
a ljuljačka
inat zagrli...