Iz onih nekih najtežih faza u životu, sjećam se da je u radu onda bio spas, ne u nekom stvaralačkom radu, nego baš u onom, ustajanju, oblačenju, odlasku, pa onda, prisilna komunikacija s tim nekim ljudima, ta neka robija, idealna za bijeg od sebe i svojega i života i ležanja u krevetu i buljenja u strop. I besmisla i neizvjesnosti. Tu neku bespomoćnu ovisnost shvatila sam ozbiljno tek ono jednom kad me na silu poslalo na godišnji (naravno, cijeli život rmpam za privatnike), pa dobila godišnji od sedam dana, sedam dana nepripremljenog užasa, sedam dana suočavanja sa sobom i vlastitim demonima.
Više to ne djeluje tako. Sada se užasavam robijanja. Sad mi se to čini nekim vremenom koje mi je nasilno oduzeto, sada želim svoje vrijeme imati na raspolaganju, i ne davati ga naokolo uzalud i u bescijenje.
Sada mi više ni pisanje ne ide...
Post je objavljen 03.05.2016. u 09:27 sati.