Ulazim, tiho zatvaram vrata i leđima se naslanjam o zid. Pero raširenih ruku stoji na govorničkom podiju. Naglašeni kratkodlaki pjesnički izgled brade uvelike doprinosi vanjskoj manifestaciji njegove umjetničke tendencije k rječničkoj improvizaciji. Iz ustiju mu teku posljednje rečenice izlaganja.
"(...) i upravo zato jer postoji način, važno je biti upravo tu gdje jesmo i činiti to što činimo kako bi naša vrsta napredovala, sigurno stremila naprijed, ne bojeći se razotkriti činjenice koje bi na bilo koji način mogle usporavati razvoj, rast i progres ljudskog djelovanja. Ne mislim samo na nivo misli i istraživanja koji je svakako važan, već i na polje realnog djelovanja u smislu poboljšanja odnosa među državama, postepenom brisanju granica i postavljanju svjetskog poretka utemeljenog na snažnim regionalnim interesima. Novi poredak nikada ne može biti građen na centralističkim interesima malih skupina vlasnika megakorporacija, već na slobodno, jasno i nedvosmisleno izrečenim idejama ljudi koji stoje na misaonim vrhuncima i stoga situaciju vide mnogo dublje i cjelovitije od onih koji su vlastitom pohlepom i uz pomoć ignorantne većine stvorili ovakav svijet..."
Slušajući riječi kojima potiče otvoreni dijalog, razmišljam o hvalospjevu slobodi govora koja nekada nije postojala, a sada se ističe kao velika prednost koju imamo nad dalekom prošlošću. Velika je razlika između govoriti i biti dovoljno glasan. Oni koji pričaju većinom se slabo čuju. Šum velikog mora informacija u kojemu plivamo, presnažan je za zaista odijeliti točno od netočnog i usmjeriti se na bitno. Klasificiranje informacija umara um i stvara zbunjenost koja osobu stavlja u stanje bezvoljnosti i inercije.
Vlasnici korporacija koje Pero spominje, zaista nikome ne brane kazati bilo što, štoviše, uvjeravaju da sloboda govora oslobađa iznutra i ponosno ističu da svatko može kazati što poželi. Ali, ako izgovoreno postane dovoljno glasno da prođe kroz barijeru šuma i zaista poremeti planove nekome od njih, taj će rado usmjeriti djelovanja protiv riječi, odmaknuti iluziju i srušiti paravan iza kojeg su skriveni oni koji čuvaju svoje interese bez mnogo pričanja.
Slobodni će pričljivac tada pojesti svu realnost slobode govora zajedno s vlastitom krvlju u skrivenom kutku mračne uličice gdje prestaje njegova mogućnost djelovanja, a istinska sloboda izražavanja u koju se kunu zakonodavci i vlastodršci, postaje ništa, prazno mjesto na kojemu su stolovali magla i privid. Na to prazno mjesto uspinje se ostvarenje zacrtanih korporativnih planova kojemu novac predstavlja izvršnu vlast, a pohlepni interes snažno gorivo.
Post je objavljen 01.05.2016. u 11:40 sati.