Marketing
Sizif među maslinama
Imam tih par stotina kvadrata brda. Skoro jedan vrit kako bi rekli naši stari. Ispričavam se kajkavcima ali ovaj moj vrit nema veze sa znamenitim gluteusom maksimusom već označava mjeru za površinu koja se sve donedavno koristila u Dalmaciji, a ostala nam je u dotu još od mletačkih vremena. Tadašnje mjere su bile životnije i da prostite - predočljivije - palac, lakat, stopa, nos i tako to. Tako je i vrit označavao otprilike površinu koja se mogla prekopati motikom tokom jednog dana.
Zanimljivo, nije svaki vrit bio isti, veličina je varirala od grada do grada, od komune do komune, trogirski vrit je bio nešto manji od kaštelanskog, a ovaj pak od splitskog, E sad, tko zna, ostaje tema za rapravu jesu li tadašnji Splićani bili vrijedniji, pametniji, sposobniji, ili su možda imali ergonomske motike s dužim držalom pa su time mogli ostvariti prednost. U svakom slučaju, bio vrit ovoliki il' onoliki, svaki se mogao podijeliti u 144 rozge. A koliko velika je rozga - procijenite sami.
Dakle, s tim moj vritom i još ponekom rozgom na Grbavcu, imam jako čudan odnos, kako bi rekao stari Winston - prepun, krvi, znoja i suza. Daleko od toga da se radi o divljem i nepristupačnom terenu, naprotiv, ispružio se na blagoj, osunčanoj padini, zaštićenoj od bure i juga, s pogledom na more. Nekada su se na tom području trsili vinogradi s grožđem duboko modre boje koje je davalo vino snažnog tijela izrazitog tanina s paokusom kupina (vid'me, moga bi bit somelje!). Čaša takvog vina krijepila je dušu, gordila tijelo i samo ponekad sputavala um, pa nije zaludu da je jedno od najčešćih imena ovoga kraja upravo Vin-ko.
Srećom, nove su generacije prepoznale opasnost alkoholizma pa su posljednjih desetljeća odlučno raskrstile s tom društveno štetnom pojavom. Mnogi su na svojim zemljištima umjesto tradicionalnih poljoprivrednih kultura, počeli gajiti optimizam i sanjati o tome kako će im se zelena zona preko noći pretvoriti u građevinsku, dok će se oni sa sica renoa četvorke katapultirati u BMW kabriolet.
Ipak, vrijeme je odradilo svoje, kako su odlazili naši stari, tako su i vinogradi sve više zarastali u travu, draču i brnistru.
Sad bi bio izvrstan trenutak za poentirati onako kao kad tenisaču dođe smash na mrežu, pa da kažem kako je moj vinograd ipak preživio, štoviše, da ja to redovito održavam i bla bla bla, falite me usta moja, vid'te me ljudi kako sam vridan...
Šipak je preživio! I rogač, i smokva i maslina. I ne samo jedna. Ostalo je pet stabala od starine. Pa sam svojevoljno i svojeručno posadio još sedam mladih. I to onog dana kad je Janica osvojila zlatnu medalju u slalomu na Olimpijadi u Salt Lake Cityju. Sa sedam stotinki prednosti. Hm, evo su i te maslinice već ušle u pubertet. Osim toga, posadio sam i još nekoliko mendula. I svašta bih ja još posadio i čupkao i brao jer mi je rad na zemlji i sa zemljom terapija. Doslovce. Terra-pia.
Međutim, meni se s tom zemljom stalno događaju neke pizdarije. Jednom mi je dok sam čeprkao oko barakokule prišao neki tip nalik na Gašpara Alapića i sav zajapuren stao vikati da šta ja tu radim, da je to njegova zemlja da ovo da ono... Mislim, stvarno je bio uvjeren da je pola brda njegovo. Srećom, imao sam nove mentalne amortizere pa smo situaciju riješili diplomatski i razišli se u miru. Nikad ga više nisam vidio na Grbavcu ali ga u zadnje vrijeme često viđam na televiziji, najčešće na relaciji između Sabora i Vrapča. Znalo se tu naći još raznih životinja, od zmija, guštera i pauka do ptica, čak i velikih grabljivica, do onih koje su preferirale trčkaranje poput Jarebice Tinguletti i Fazana de Gnochi. Neko vrijeme mi je često dolazila u posjete jedna lisica. Bila je skroz pristojna, niti nalik na lukavu liju iz priče. Prošetala bi, fino pozdravila, kimnula glavom i trenutak kasnije nestala u gustišu. Nije mi vrag dao mira pa sam pozvao lovca Luku neka mi da neki savjet. I kaže meni Luka lovac - ako se lisica ponaša pitomo - stoposto je bijesna!
Pa šta da radim, pitam Luku, a on kaže - dovest ću ti par prijatelja iz lovačkog društva pa ćemo je čekat. I stvarno, došli oni. Raporedili se strateški po grmovima. Sad će lisica, svaki čas. Narezao ja hrabrim lovcima pršuta, sira, vina, ispekao kobasica, nudio ih, pitao, mitio, a oni su se junački opirali. Lisici. Koja se tog popodneva nije pojavila. Kažu oni, doći će sutra opet. Ko će doć, lisica? Ma ne, oni da će opet doć. E nu!
Osim humano-animalnih, zadesila me i sva sila vremenskih nepogoda. Nadošla jedne zime milenijska krupa, kuglice velike ko loptice za ping pong samo pedeset puta tvrđe, jarče pasu, sve mi potaracalo. Jadne masline dobile čvoruge, trebale su godine proći da se oporave. Onda požari. O mila majko, koliko sam puta spašavao Grbavac od požara. Udari grom, zapali se škovacinska jama, učas se sve užge, sruči se plamen gore s brda kao lavina, pa onda bude drž-nedaj, vodu daaaj, vodu daaaj.
Ali dobro, sve je to relativno normalno. Nenormalno je to da mi niti jedan poljoprivredni strojček gore ne može funkcionirat. Traktorčić koji radosno brekće u vrtu oko kuće, ore, kotrlja, vrtelja, motokultivira po svim pozitvnim propisima, kad dođe gore - ukipi se ko drvena Marija. Tovar jedan nesriknji dabili tovar. Pa ga moliš pa ga kumiš, a on ništa, ni makac. Isto tako i motorna pila. Ona koja po šumama i gorama naše zemlje ponosne pili besprijekorno, pa uz to još šapuće, pjevuši i pleše oko šipke, kad se nađe među mojim maslinama, potpuno podivlja. Izleti lanac, pukne onaj konopac s kojim je moraš pokrenut, nestane ulje, svićica ode uprdec...
A kosilica tek? Bolje da vam ne ispovjedam štoriju o kosilici, isuviše je bolna.
No dobro, nakon tolikih zavrzlama, shvatio sam poruku, očito je da moje biljke žele čisto ekološki uzgoj, samo s ručnim alatima i klasičnim pristupom. Uz već poslovični izostanak bilo kakve kemikalije protiv korova, buba i ostalih nametnika, to bi trebala biti dobitna kombinacija. Tako nešto zahtijeva sate i sate mukotrpnog rada, ali konačno, postoji li išta bolje nego kad se nakon ubitačnog radnog dana provedenog uz ekran, miš i tipkovnicu dohvatiš mašklina, grablji i kosira? Dobro, znam da postoji, ali ovo je i tako retoričko pitanje.
I štimalo je to dosta dobro sve do današnjeg dana kad sam uspio slomiti kosu!? Ne ovu moju na glavi već kosu za košnju. Zamahnuo sam tamo gdje očito nisam trebao i ... prc Milojka....
Sad mi više ništa nije jasno, kakve to signale dobijam, je li pametnije da dignem ruke od svega ili da ustrajavam i dalje? Nemam nikakvu ekonomsku računicu, kad na jednu stranu stavim utrošene radne sate, a na drugu stranu količinu maslinovog ulja, onda ispada da me svaka litra dođe ohoho. Kažem, računica nije racionalna, ona je čisto emocionalna. Nešto me snažno vuče da održavam taj maslinik na životu, da odradim svoju dionicu štafete onako kako spada. Ali, zašto mi se događa toliko komplikacija oko nečeg što bi trebalo biti prosto ko pasulj, jednostavno kao grah?
Nemam odgovora.
Post je objavljen 28.04.2016. u 21:55 sati.