Pregled posta

Porijeklo i povijest astrologije

Za početak objavljujem tekst koji sam napisala 2002, koji treba popraviti, ali ako ga krenem popravljati neću nikad biti gotova.

Onima koje zanima povijest zapadne astrologije preporučujem izvrsnu knjigu povjesničara Bensona Bobricka:" Sudbonosno nebo", Naklada Ljevak, Zagreb 2007.

PORIJEKLO I POVIJEST ASTROLOGIJE

Naziv astrologija dolazi od grčkih riječi astron=zvijezda i logos =nauka. Prema definiciji Enciklopedije Leksikografskog zavoda, astrologija je pseudonauka koja se bavi proricanjem sudbine pojedinog čovjeka ili ljudskih zajednica iz položaja planeta i zvijezda u određenom času.

Mnogi se ne bi složili s tom definicijom. «Astrologija je nauka, filozofija, znanje, sve u jednom-zajednička svim ljudskim civilizacijama, kulturama i rasama, do nas je došla potpuno obezvrijeđena i prezrena. Astrologija je u suštini matematika, povezana sa ljudskom intuicijom» . Izračunavanje astroloških tabela nije jednostavan posao. Utoliko je nerazumljivije, da se astrologija ocjenjuje kao praznovjerje, jer praznovjerje obično nema za osnovu egzaktne nauke kao što su matematika ili astronomija.

Da Sunce ima utjecaj na život na Zemlji to nitko nije u stanju negirati, isto je i sa utjecajem Mjeseca. Ako priznajemo sunčevu energiju, ako je dopuštamo Mjesecu, zašto je negiramo drugim nebeskim tijelima?

Astrologija se ne bavi proricanjem sudbine, nego predviđanjem mogućih događaja. Astrologa možemo usporediti sa meteorologom koji npr. predvidi da će sutra padati kiša. Čovjek, svojom slobodnom voljom, odlučuje da li će uzeti kišobran ili ne, ili će ostati kod kuće. U tom smislu čovjek je sam gospodar svoje sudbine.

Astrologija se ne bavi samo ljudima i ljudskom zajednicom, nego se bavi i svim ostalim živim bićima, ali i neživim stvarima.Jedna od mogućih definicija koje su dale Marion March i Joan Mackevers je slijedeća: «Astrologija je nauka koja istražuje djelovanje nebeskih tijela na živu i neživu prirodu, kao i reakciju žive i nežive prirode na takve utjecaje.»

Naša poznata astrologinja Zdenka Andrijić kaže da je astrologija u stvari poseban pogled na život i važno je shvatiti da planeti nisu uzročnici zbivanja već da pravi i najvažniji pokretač leži u čovjeku čija slobodna volja i stav prema životu određuju u kojoj će mjeri iskoristiti sposobnosti date mu rođenjem.

Nasuprot tome Carl Gustav Jung piše: «Rođeni smo u unaprijed određenom trenutku, na unaprijed određenom mjestu i imamo, kao i vino iz neke godine berbe, kvalitetu te godine i godišnjeg doba u kojem dolazimo na svijet. Ništa ni više ni manje ne tvrdi astrologija.»

Iz navedenog je vidljivo da ljudi imaju različita stajališta i shvaćanja astrologije. Osobe koje su vjernici mogu imati dileme o tome koliko je astrologija sukladna njihovoj vjeri. Postoje četiri osnovna smjera koji objašnjavaju ulogu božanskog u astrološkim teorijama:

1. smjer koji kaže da je zvijezdama sve definirano i da je utjecaj Boga i čovjekove slobodne volje nemoguć. Zbog takvog shvaćanja astrologija je bila meta žestokih napada poglavito u kršćanstvu, židovstvu i islamu.
2. smjer po kojem astrologija samo daje upute za pravce djelovanja, dok Bog utječe svojom silom, a čovjek svojom slobodnom voljom bira pravac. U tom smislu izjašnjavao se sirijski pisac Bardesan (154-222.g.n.e) tvrdeći da zvijezde upravljaju samo svijetom elemenata, a duši (duhu) ostavljaju slobodan izbor između Boga i Vraga.
3. smjer prema kojem su planete božanstva na čije se djelovanje može utjecati zazivanjem i vradžbinama. Sljedbenici tog smjera bili su stari Grci i Rimljani, također i Hindusi a prije njih Haranci (potomci stanovnika babilonskog grada Harana).
4. smjer koji govori da zvijezde samo očituju božju volju. Sljedbenici tog smjera bili su kršćani Priscilijanci (4.st.n.e.)

Astrologija se je razvila istovremeno sa astronomijom, kada su ljudi, radi orijentacije u vremenu i prostoru, počeli promatrati zvjezdano nebo i izrađivati kalendare. Astronomija se službeno smatra najstarijom znanošću, međutim tek je u kasnom srednjem vijeku došlo je do razdvajanja ove dvije discipline. Do tada su se matematika, astronomija i astrologija smatrale najvažnijim znanostima.

Neki autori kao npr. Mile Dupor smatraju da je astrologija postojala puno prije astronomije. On smatra naivnima sva tumačenja da je proricanje iz zvijezda došlo od pećinskih divljaka. Po njemu astrologija se nalazi već razrađena na samom početku civilizacije, a za nju je potrebna produhovljena učenost te zaključuje da nikada nećemo utvrditi kada i kako je počela.

Postoje dvije teorije o tome kako je nastala astrologija:
1. teorija kaže da je nastala iz religije. U početku su ljudi kao mnogobošci pripisivali svakom bogu neku zvijezdu. Glavnome bogu pripada Sunce, njegov metal je zlato, slijedećem pripada Mjesec, metal je srebro itd.
2. teorija kaže da je sve nastalo od astrolatrije, kulta i obožavanja zvijezda. Svojom zagonetnom ljepotom zvijezde su prisilile primitivca da ih obožava, a zatim se rodila ideja da one ravnaju ljudskim životima.

Ljudi su promatrali nebo sa različitih točaka na Zemlji i uočavali određene zakonitosti po kojima se kreću nebeska tijela i kako njihovo kretanje utječu na život na zemlji. Sve kulture imale su svoje kalendara i sustave mjerenja vremena, koji se bitno razlikuju, pa po tome možemo zaključiti da astrologija ne potječe iz jednog izvora.

Neki autori smatraju da je astrologija 5000 godina pr.n.e. već bila formirana nauka. Prema današnjim istraživanjima čini se da je ponikla u Mezopotamiji. Iz Babilona vještina izrade horoskopa prenesena je u Egipat, Indiju i Grčku. Međutim, tu vještinu nalazimo i među kamenim razvalinama Tiahunaka i Maču Pičua, nalazimo je kod sjevernoameričkih Indijanaca, kod afričkih plemena, u našim krajevima (u Vučedolu) nađene su iskopine posuđa sa simbolima Venere i Marsa.

U predkolumbovoj Americi koristio se kalendar od 365 dana za potrebe privrednog života zemlje, uz kalendar od 260 dana koji je imao obredno značenje. Oba ta kalendara bila su povezana sa astrološkim sustavima. Prvi je imao 12 znakova, a drugi, mnogo stariji, je svetu godinu od 260 dana dijelio na 20 mjeseci od po 13 dana i tvorila je vlastiti zodijak, posvećen Quetzalcoatlu (vrhovnom bogu). Pored ta dva ciklusa, Venerin ciklus je imao veliko značenje. Maje su bile opčinjene astrologijom, te su za reguliranje svojih aktivnosti izrađivali proročanske almanahe, kao što je čuveni Drezdenski kodeks, jedan od tri ili četiri kodeksa Maja koji je izbjegao spaljivanje u 16. st.
Indijska astrologija, svoje korijene ima u Babilonu. U nju je ugrađen kastinski sustav, učenje o slobodi duše, učenje o pet počela ( vatra, voda, zemlja, zrak, prostor) kao i indijski sustav vrijednosti. U suvremenoj indijskoj astrologiji razvile su se neke specijalne astrologije (Mahurta-astrologija, vrsta interogacijske astrologije), pa se horoskop vjenčanja ubraja među najvažnije horoskope; osnovna je zamisao da se izbjegne da nevjesta rano ostane udovica, budući da se udovica spaljivala zajedno sa mrtvim suprugom. S horoskopom vjenčanja tijesno je povezan horoskop menstrualnog ciklusa, koji je bio važan za dječje brakove, jer je tek od dobivanja menstruacije mladi bračni par započinjao zajednički život. Njegovala se tehnika izrade horoskopa po kojem se moglo saznati mjesto i oblik života nakon reinkarnacije.
Za kinesku astrologiju se smatra da također potječe od babilonske, kao i indijska, ali je obogaćena taoističkim predodžbama. Dominantno značenje pridaje se Mjesečevim ciklusima i Mjesečevim kućama. Razlika između kineske i zapadnjačke astrologije je u tome što je godina doduše podijeljena u 12 znakova Zodijaka, ali ti termini nisu čvrsti jer se ona pokorava Mjesečevoj godini (kalendar se zasniva na Mjesečevim mijenama). U ciklusu od 12 godina svake godine dolazi drugi znak na početak godine i daje joj ime. Kineska astrologija također ima učenje o pet počela ili elemenata ali su oni različiti od onih u indijskoj, to su vatra, drvo, voda, zemlja, metal. Postoje dva načela, a to su Yin i Yang, koja su u suprotnosti jedan sa drugim. Yin predstavlja žensko, negativno, bijelu boju, slabo, Mjesec, itd.; a Yang predstavlja muško, pozitivno, crnu boju, jako, Sunce, itd.
Suvremena zapadnjačka astrologija, kakvu danas poznajemo razvila se u helenističkom Egiptu kada se pojavila nauka o genetlealogiji (natalnoj astrologiji). Uz podjelu na 12 dijelova sustava Zodijaka , s podpodjelom na dekanate (Enoh 3270 g. pr.n.e.), «pronađena» je dvanaestodijelna podjela na polja ili kuće. Kao elementi horoskopa uvode se pojedinačni položaji planeta i njihovi aspekti. Oko 100. g. pr.n.e. sustav klasične astrologije je gotovo zaokružen.

Jedan od zabilježenih astrologa tog doba bio je Nečepso ili Nektaneb (Nectanebus) koji je djelovao u IV st. pr.n.e. Legende kažu da je pod imenom Bektanis bio kralj Egipta iz kojeg je pobjegao pred opasnošću u Makedoniju. Njegova vještina i znanje astrologije donijela mu je milost kralja Filipa, budućeg oca Aleksandra Makedonskog. Pretpostavlja se da je Nečepso planirao rođenje Aleksandra vodeći računa o zvijezdama, i raznim travama odgađao sam porođaj kraljice Olimpije do željenog trenutka, kako bi dijete dobilo osobine veličanstvenog junaka.

Kao osobito važnog učenjaka svakako treba navesti Ptolomeja koji je živio u II st. n.e. Bio je matematičar, astronom i geograf. Njegova najvažnija djela su Tetrabiblos (Četveroknjižje) i Almagest (Velika rasprava). Ptolomej je sistematizirao dotadašnja znanja astronomije i astrologije te je polazeći od pretpostavke da je Zemlja centar svemira, a sva ostala tijela se kreću oko nje, uspostavio geocentrični sustav. Njegovo treće važno djelo bio je katalog koji je sadržavao oko 1000 zvijezda. Značajnijeg napretka u astronomiji nije bilo slijedećih 1400 godina.
Astrologija je u antičkom Rimu bila poznata pod nazivom «Egipatska mudrost», a osobito su ju razvili Arapi u ranom srednjem vijeku. Na zapadu, pojavom kršćanstva dolazi do progona astrologa i uništavanja astroloških spisa. 409 g. Rim izdaje zakon protiv matematičara i astrologa.

Važan arapski astronom i astrolog bio je Alkendi (Al Kindi). Rođen je oko 800. g. n.e. i važi za jednog od osnivača arapske astrologije. Od njegovih spisa ostalo je vrlo malo i to u djelima njegovog učenika Albumasara ( Abu´Ma´shar Gia´far), koji se smatra najvećim astrologom muslimanskog svijeta. Iz tog vremena ostali su nam elementi kao što su npr. Arapske točke koje se koriste u indijskoj i u suvremenoj zapadnjačkoj astrologiji. Postoje stotine tih točaka, a na zapadu se uglavnom koristi Fortuna (točka sreće).

Islam se prodoru astrologije slabije suprotstavio nego kršćanstvo, kasnije je bilo kao i u kršćanstvu kontroverznih shvaćanja. U islamskoj se astrologiji posebno njegovala horarna astrologija, usto se veliko značenje pridavalo političkoj astrologiji. Nakon širenja spiritualizma koji je bio usredotočen na problem slobodne volje, naglo je opao utjecaj astrologije.
Dostignuća islamske astrologije pridonijela su novom procvatu zapadne astrologije u srednjem vijeku. Ptolomejev Tetrabiblos preveden je tek 1175 g. sa arapskog na latinski. Mada crkva nije odobravala astrologiju, mnogi njeni velikodostojnici bavili su se njome i služili se savjetima astrologa. Da navedemo samo neke: Papa Silvestar II, Albert Veliki (osnivač dominikanskog reda), Papa Honorije, Albert Kažotić (najvažniji biskup zagrebačkog Kaptola), Papa Urban V, itd.

Čuveni njemački liječnik i filozof Paracelsus (1494-1541) putuje Evropom, negirajući općepriznate medicinske istine i dogme svog vremena. Kod liječenja polazi od teze da svakoj bolesti odgovara neki astralni lijek, te da se liječenje mora zasnivati na poznavanju konstelacije zvijezda.

Tu treba spomenuti i Nostradamusa (1503-1566), francuskog astrologa, koji se istakao kao požrtvovan liječnik za vrijeme kuge koja je u 16 st. harala Francuskom. 1555 u Lyonu je objavio svoju prvu knjigu «Proročanstava», pisanih u strofama i postigao veliki uspjeh te postao dvorski astrolog.

1543 Kopernik (Coppernicus) u svom životnom djelu «De revolutionibus orbium coelestium» objavljuje svoju teoriju o građi planetarnog sustava prema kojem se:
a) Sunce nalazi u središtu svemira, a planeti se gibaju po ekscentričnim kružnim putanjama oko Sunca,
b) Dnevno kretanje neba samo je prividno i uvjetovano je rotacijom Zemlje oko njezine osi.

Iako je astronomija nakon Kopernika napustila geocentrični sustav, astrologija ga i dalje koristi. Ovo je doprinijelo rascjepu astrologije sa astronomijom, ali nije naštetilo astrologiji, i to zbog toga jer se mi nalazimo na Zemlji i promatramo nebeska tijela u odnosu na Zemlju. Da se nalazimo na nekom drugom planetu, tada bismo taj planet smjestiti u centar svemira. Otkrićem Urana, Neptuna i Plutona povećan je planetni sustav. Ta nova otkrića nisu naškodila astrologiji, štoviše doprinijela su njenom napretku.

Astrologijom su se bavili mnogi najučeniji ljudi svog vremena kao npr. Isac Newton, Tycho de Brache, Galileo Galilej, Kepler itd. Papa Siksto V bulom «Constitutio coeli et terae» zabranjuje astrologiju, a Papa Urban VII proklinje Galilea. U 17. st. procvat astrologije dešava se u Engleskoj gdje vladaju veće slobode, jer je u to doba došlo do odvajanja Anglikanske crkve od Rima.

Spomenimo Williama Lillya (1602-1681) i njegova djela, koja se i danas štampaju, jedno od značajnijih je «Christian astrology»(1647). Predvidio je veliki požar u Londonu, čemu je prethodila epidemija kuge 1665.g. Njegovo predviđanje prvi put je objavljeno 1648.g. 6 tjedana nakon požara pozvan je u Donji dom na ispitivanje u svezi s požarom. Postojala je sumnja da ga je sam izazvao kako bi se njegovo predviđanje ispunilo.

U XIX st. kao značajne astrologe možemo navesti Alana Lea, Šarubela (Johan Thomas), Max Heindel, Zadkiela (A. John Pearce), Sephariala (W. Gorn Old) koji je predvidio poraz Njemačke u drugom svjetskom ratu, a 1991-97 proriče ratove na istoku. Evangeline Adams stekla je veliku popularnost a i bogatstvo kao savjetnica milijunaša P. Morgana. Nije na odmet spomenuti Mariu Curie (kemičarka, dobitnica Nobelove nagrade), Sigmunda Freuda (otac psihoanalize) i Marka Twaina ( književnik i izumitelj koji je točno predvidio dan svoje smrti) koji su znali rastumačiti horoskop.

Francuski psiholog Michael Gauquelin uz pomoć statistike istraživao je svezu između datuma rođenja i izbora profesije, te otkrio da sportaši zaista imaju dominaciju Marsa, da su liječnici u velikom broju rođeni sa Marsom ili Saturnom u blizini Zenita itd. Svoja istraživanja objavio je u djelu «The Spheres of Destiny».

U drugom dijelu XX st. astrologija ponovo dobiva na zamahu. Dolazi do njene popularizacije ali i vulgarizacije. Tako u većini dnevnih i tjednih časopisa nalazimo «horoskope» čije prognoze mogu biti točne samo slučajno, jer su temeljene samo na položaju Sunca i to u rasponu od 30°.

Pa ipak, otvaraju se učilišta i raspolaže se sa sve većom količinom kvalitetne literature. Upotreba kompjutera uvelike olakšava današnjim astrolozima posao i omogućava širem krugu ljudi bavljenje tom disciplinom. Stoga se može se očekivati napredovanje astrologije i njeno konačno priznanje kao nauke.


Literatura:

1. Jugoslavenski Leksikografski Zavod: Enciklopedija Leksikografskog Zavoda, Zagreb, 1966.
2. Marion March i Joan Mackevers: Najbolji način da se nauči astrologija, Knjiga I, Osnovna načela, Dečje novine, Gornji Milanovac, 1990
3. Mile Dupor: Ne vjerujte provjerite, Naučna biblioteka Rijeka, Rijeka 1991.
4. Noel Tyl: Astrološka predviđanja, D i D Dina d.o.o. Zagreb, 1998.
5. Udo Becker: Leksikon astrologije, AGM, Zagreb, 1996
6. Zdenka Andrijić: Astrološki rječnik, Andrijići, Korčula,1992.
7. Galaksija, časopis za popularizaciju nauke, BIGZ-Duga, Beograd, travanj 1986, br.168 i veljača 1987 br.178.




Post je objavljen 28.04.2016. u 19:58 sati.