Pregled posta

Stare ljubavi

Huc u suradnji sa Sylvijom Kristel

Rijetko se dogodi da ispijajući piće za šankom neke birtijetine čujete dobru priču. Ova nije bog zna što no svejedno ću je ispričati (što bi rek'o Balaš: pesmica jes' malo čudna al' vremena oskudna, daj šta daš). Čuo sa je od jednog tipa u «Enter The Void». Drinkali smo za šankom već jedno sat vremena kada se iznenada okrenuo s riječima: ispričat ću ti priču. Rekoh: samo ako je vrhunska. Ne brini, vrhunska je. Započeo je:


Mjesec dana prije no što je Marija rodila Andreja preselili smo se u novi stan. Odmah smo se skompali s većinom stanara u novoj zgradi. Slučaj nas je dodatno povezao s Romeom i Julijom, oni su naime u isto vrijeme postali djed i baka. Ne moraš mi reći, znam, već zvuči kao vic, ali nije; tako su se naprosto zvali, život ih je spojio glede i unatoč Shakespearu. Povremeni susreti iz parka pretvorili su se u učestala kućna druženja. Ispijali su se sokovi, kave, pića, pohodile rođendanske proslave i sl.

Julija je u mladosti bila prava ljepotica, slutio sam. Zapravo, i sada je, u svojoj 59 godini bila lijepa žena. Starjela je na način na koji stare Francuskinje te je svojom pojavom, kretnjama i licem podsjećala na Françoise Hardy u poznoj dobi.

Romeo je bio krupan čovjek, 190cm visine, 150kg žive vage. Po struci pravnik, penzioniran. Čitav svoj radni vijek proveo je na istom radnom mjestu što upućuje, povrh fizičke, i na psihičku tromost. Tu i tamo ispalio bi koju smiješnu primjedbu. I to je sve što o njemu treba reći. U ovoj priči on je sporedan lik.

Julija i ja odmah smo, štono se veli, kliknuli. Dijelili smo isti glazbeni ukus, voljeli iste pisce, iste slikare, općenito gajili smo ljubav prema umjetnosti. Bila je to elegantna, visoko obrazovana žena koja je vidjela svijeta. Ali ipak ne dovoljno. Jednom prilikom rekla je:
- Nagovaram Romea da uplatimo neki aranžman, no on uporno odbija sve moje prijedloge pod izgovorom: muči me križoblja, ne mogu ja to. Što sam vidio, vidio sam.
- Pa, mogli bi zajedno poći negdje – predložio sam.
Pogledala me u čudu. Blag osmijeh ocrtao joj se na licu. I sam sam ostao zatečen izrečenim. Otuda li sam samo to ispukao?
Vrijeme je pokazalo otkud: zaljubljivao sam se! To je bilo naprosto nevjerojatno! Zazirao sam od ljubavnika gdje je dobna razlika bila poveća, da ne velim - drastična. U pozadini takvog odnosa debeli je edipovski kompleks, smatrao sam. I sada se to dogodilo meni. Život te zbilja zaskoči! Nikada ne smiješ uprijeti prstom i reći – ja to ne! Nikako!
Pa dobro, prepustio sam se. Mislim, prepustio sam se na način vjerujući kako će to biti i ostati jedna tiha platonska ljubav. Ali avaj! Počeo sam žudjeti Julijino tijelo, njezine dodire, buditi se s tvrdom erekcijom, mokrih gaća. Snovi su postajali sve slobodniji i slobodniji.

Jednog jutra pokucao sam na njena vrata.
- Trebam šećer za kavu – rekao sam.
- Uđi.
Činilo se da je sama.
- Gdje je Romeo – upitao sam.
- Kod zubara, radi most.
U kuhinji sam je promatrao dok presipa šećer iz svoje posudice u moju. U meni se nešto prelomilo. Prišao sam joj s leđa, obgrlio i poljubio u vrat. Protrnula je.
- Što to radiš – prošaptala je.
- Volim te – odvratio sam.
Izmigoljila se iz zagrljaja.
- Ne voliš. Eventualno si zaljubljen, a to nije isto – rekla je mršteći se.
- Dovoljno te poznajem da mogu reći da te volim. I da sam zaljubljen, dakako – dodao sam.
- Pa čak da je to istina, što da ja radim s time?
- Znam da i ti mene voliš!
Šutjela je neko vrijeme zamišljeno gledajući u pod.
- To je neprihvatljivo – rekla je napokon. – Stara sam, a ti mlad.
- Pa šta! Jaz, ukoliko to uopće tako nazvati, jest između naših godina, ali ne i naših duša. One su povezane poput združenog para elektrona. Zasigurno smo bili zajedno u prošlom životu – rekao sam nadahnuto.
- Jakobe, prestani molim te.
Ali ja nisam želio prestati.
- Strahuješ od osude, zar ne? No moraš znati da je ona je neizbježna i pratit će nas u bilo kojem kutku ove zatucane zemlje. Predlažem, pobjegnimo u Paris, u Francuskoj je drugačije kulturno nasljeđe, tamo ima mjesta za pedere, lezbijke, biseksualce, transvestite, stare i mlade ljubavnike poput nas... Možemo i u Nicu, Montpellier, Toulouse, Nantes... Ili Berlin, Hamburg, Frankfurt... Možemo i u Amerku, New York, L.A... Whatever...
- A, Andrej?
- Nije niti prvo niti zadnje dijete koje će odrastati bez oca.
- Učinio bi to? Zbilja bi to učinio svom djetetu?
- Za tebe bih sve učinio.
- Ali ja ne tražim takvu žrtvu!
- To nije žrtva, to je usud.
Zašutjela je.
Pokušao sam ju još jednom poljubiti. Ustuknula je.
- Molim te, otiđi sada...
Stajao sam nijemo.
- Idi...
- U redu, idem, ali obećaj mi da ćeš razmisliti.
- Samo idi...

Julija me je počela izbjegavati. Nisam navaljivao, smatrao sam da joj treba još vremena. A onda mi je jednog dana u prolazu pružila žutu kovertu.
- Pogledaj to kada budeš na samu – rekla je.
Pred ulaznim vratima skrio sam kovertu pod majicu.

- Bok – rekla je Marija. – Što ima?
- Ne mnogo – odvratio sam.
Raskomotio sam se i pošao u badecimer. Zaključao sam se izgarajući od želje da pročitam pismo. Tu je pristanak, plan bijega, lokacija, ponadao sam se. Na moje iznenađenje u koverti su se nalazile Julijine golišave fotografije iz mladosti i sasvim mala notica: ovo je najdalje što sam spremna otići. Fotografije su bile izvrsne, vidjelo se da ih je načinio profesionalac. Oćutio sam dašak ljubomore. Taj mora da ju je prasnuo, progunđao sam u sebi. Julija je doista nekoć bila prava ljepotica. Međutim, lako je biti lijep u mladosti. U mladosti su svi više-manje lijepi. Svježina tijela zanosna je sama po sebi. No ostati lijep u starosti, to mogu samo rijetki. Duh postaje vidljiviji kada konstrukcija popusti.
Poredao sam slike po vešmašini, izvadio kur, na dlan istisnuo tekući sapun i počeo drkati.
Taman sam bio pred tim da svršim, kada je zakucalo na vratima.
- Jakove, jesi li dobro – interesirala se Marija.
Zastao sam, pritajio se, prigušio dahtanje i šljapkavi zvuk.
- Dobro sam – odgovorio sam.
Srce mi je snažno tuklo u ušima.
- Sigurno?
U tom sam trenutku mnome je prohujao strašan val mržnje spram Marije. Poželio sam da je nema. Da krepa. Da je zgazi auto ili pokosi neka boleština. Suludo. Ne želim lagati ali upravo to je bilo ono što sam osjetio.
- Kažem ti: sve je ok.
- U redu onda.
Udaljila se.
Nastavio sam...

***
Sjeo sam na balkon i pripalio cigaretu. Uvukao dim. Otpuhnuo.
Marija mi se pridružila
- Andrej je zaspao – reče.
- Aha – otpovrnuh udaljenih misli.
I ona pripali cigaretu.
Pušili smo u tišini.
U daljini se čula sirena. Zvuk je bivao sve bliži i bliži. Na kraju se vozilo zaustavio pred našom zgradom. Ustao sam da bacim pogled preko ruba.
- Što se zbiva – upita Marija.
- Hitna. Bit će da je nekome pozlilo – obavijestih je.
Ubrzo zatim, na bolničkim nosilima iznijeli su Julijino besvjesno tijelo. Problijedio sam kao kreč. Požurio sam do Romea.
- Što se dogodilo – upitao sam.
Glas mi je pobjegao u viši registar.
- Infarkt – reče on potišteno.
- Infarkt?!!!
- Da, Julija je već neko vrijeme imala srčanih tegoba.
- Ništa mi nije rekla o tome!
Pogledao me u čudu, kao ono, mali, a zašto bi uopće tebi govorila te stvari?
On ništa nije znao. Ništa nije naslućivao. Bože kakav bedak!

Julija nije uspjela. Umrla je u vozilu hitne pomoći, saznali smo kasnije.
Na sprovodu sam bio najtužniji čovjek na svijetu. Ridao sam i glasno jecao. Marija me je u jednom trenutku podbola laktom u rebra. Saberi se čovječe, sramotiš me, prosiktala je bijesno.
Mnogi su bili zatečeni koliko me potresla Julijna smrt. Dok se Romeo držao stojički – to su godine, to je život, tako to ide – ja sam se raspadao. Vrhunac se zbio u trenutku kada je lijes spušten u raku, a ja skočio za njim. Opirao sam se, izmjenjivao udarce dok su me čupali iznutra. Napravio sam kaos. Totalni kaos.
On je posve pomutio pameću, konstatirali su neke žene.
Doista, u tom trenutku bio sam krajnje dezorijentiran.

Mjesec dana kasnije napustio Mariju i dijete.

Otpio je velik gutljaj.
- Sada pijem s tobom, u ovoj rupi, luzeru. Eto što ja radim…
- Štaš, život je takav čupav i dlakav – konstatirao sam.
Čuo je pejorativan ton u mom glasu. To ga je zasmetalo. Umanjivalo je njegovu bremeniti fatum.
- Ti si kao neki pametnjaković, a? – nakostriješio se.
Slegnuo sam ramenima.
- 'Oćeš da ti razbijem zube?
- Ne bih – rekao sam mirno.
- Samo seri i razbit ću ti zube… kičmu ću ti polomiti, jel' jasno … - pjenio se.
Nisam ništa rekao. Bio je to tek još jedan moron u moru morona.
Dovršio sam piće i pošao kući.

muzika za ugođaj: Tereza Kesovija, Stare ljubavi


Post je objavljen 27.04.2016. u 14:22 sati.