Marketing
Nema ga više...
Dugo su me vukli korijeni, ali presporo sam ih slušala. Sada znam da sam morala brže
oslušnuti taj zov. Prije dvije godine konačno sam prestala čekati neke koji su mi obećali
da će me povesti u Sivac. Na putu od Metohije do Bačke moji Suvajdžići su se prije mnogo
vremena zadržali u Sivcu i tu nastanili, a odatle je moj pradjed prešao u Slavoniju i oženio
se sestričinom Petra Preradovića. Koga je u Sivcu ostavio i zašto je otišao, željela sam
znati ali mi moji stari nisu ostavili to predanje.
Podaci koje sam dobila u jednom razgovoru ukazivali su da nema više živih Suvajdžića
u Sivcu. Valjalo je onda pretražiti crkvene knjige i pregledati tragove na groblju. S tom
namjerom zaputila sam se u Sivac s prijateljicom i sa Spiritum movens izletnika, Keti.
Za Keti nema zatvorenih vrata i nejasnih pitanja. Odmah po ulasku u Sivac uputismo se
crkvi Sv. Nikole. Zatvorena je, pop se seli. Gdje je? Blizu.
Nađosmo ga, ljutitog što odlazi i što ga zadržavamo. Rekosmo zašto smo došli, a on
reče da ima oko 30 familija Suvajdžić u Sivcu i da ih baš ne viđa u crkvi. Kako je bio
kratkih živaca, shvatismo odmah razlog njihovog nedolaženja. Oduševljeni što ima
živih od moje loze, napravismo pauzu na kavi dok smislimo daljnji plan. Ustade Keti
i nestade. Za kratko vrijeme se raspitala, našla jednog poznanika moje obitelji koji ode
po Stanislava. Onda su me pozvali. Zapanjeno sam ustanovila da Stanislav i ja ličimo,
a po priči, nije mi baš blizak rod. Tri godine mlađi od mene, izgledao je sjajno.
Nije znao za povijesne pute naše obitelji, ali mu je bilo drago da upozna nenadanu
rođaku. Dadoše mi broj drugog, potencijalno bližeg rođaka, s kojim sam se poslije čula.
Samo sedam dana kasnije Izletnik je putovao u nepoznato. Onda nemamo pojma kuda
ćemo proći. Autobus se zaustavlja u Sivcu i ja se nerviram što nisam znala ni
obavijestila Stanislava i Radovana da dolazim. Keti me požuruje da dođem u kafić. A
u istom ćošku kao prije sedam dana sjedi društvo, Stanislav ustaje i daje mi ruže,
njegov sin s divnim osmijehom predstavlja mi se, pa ustaje Radovan, kopija mog starijeg
brata. Ne može se mjeriti moje iznenađenje i oduševljenje! Keti je sa Stanislavovim
drugarom sve organizirala i okupila moje rođake.
Ostali smo otada u kontaktu. Stanislav mi je slao svoje pjesme na procjenu, pisao je
odlično. Kad me zamolio da uručim njegove dvije pjesme Zvonku Bogdanu, jednu
posvećenu Zvonku, drugu posvećenu vinu, izletjela sam na koncertu na binu i uručila
ih, vezane za crvenu ružu. Zvonko se, nažalost, kasnije nije javio...
Po planu, trebala sam nastaviti svoje obiteljsko istraživanje u Sivcu i viđati se češće
s novopronađene familijom, ali moji zdravstveni problemi su to odgodili, a onda je
iluzija da ima vremena učinila svoje. I jednog dana je na FB osvanulo obavijest da
Stanislav ne može svima odgovarati na poruke, jer se sprema za operaciju. Poslala
sam SMS, stigao je, ali nisam dobila odgovor. I ubrzo nas je obitelj obavijestila na
njegovom FB profilu da našeg Stanislava više nema. Postavila sam fotografiju s
našeg prvog susreta, lijepog i nasmijanog Stanislava, da ga pamtimo takvog. I sada
listam njegove pjesme. Obitelj je odlučila da profil ostane aktivan i da na njemu svi
njegujemo sjećanje na jednog divnog čovjeka koji je otišao prerano,
ali ostaje s nama dok je nas...
Post je objavljen 28.04.2016. u 00:01 sati.