Iako je iz Carabanea trajekt krenuo tek iza šest popodne, s više od dva sata kašnjenja, uspio je tijekom noći nekako nadoknaditi vrijeme i uplovio je u dakarsku luku prema plovidbenom redu - u šest ujutro. Dakar je još uvijek spavao. Nije se čula buka prometa. Ulice puste. Mrak. Pred trajektnim pristaništem jedino su se vidjeli i čuli taksisti koji su uporno nudili svoje usluge. Nismo ih trebali. Odlučili smo hodati do hotela. Istog onoga u kojemu smo odsjeli na početku našeg putovanja po Senegalu. Trozvjezdičasti Hotel du Plateau. Bit će to kao zatvoreni krug. Pričekali smo u luci na tvrdim metalnim stolicama da se razdani, a onda smo upogonili svoje noge i krenuli uzbrdo na dakarski plato. Prošli smo preko uspavanog Place de l'Independance, dalje uz predsjedničku palaču na čijem su ulazu, pred velikim rešetkastim vratima, stajala dva čuvara i u te nedođijske sate. U blizini palače zaustavili smo se u patisserie koju smo otkrili za prvog boravka u Dakru. Maison Eric Kayser. Ta mala francuska patisserie bio je često naš bijeg iz prašnjavog, bučnog i ispušnim plinovima ispunjenog Dakra.
A upravo je Dakar takav postao sat vremena kasnije. Nakon osam počeo se ubrzano buditi. Ljudi su izašli na ulice, auti su ispunili ceste. Postalo je veoma bučno. Za razliku od našeg prvog boravka u Dakru, danas nije bilo ama baš nikakvog vjetra koji je ranije dolazio s Atlantika. Zrak je stajao. Kako se sunce podizalo, a s njim i temperatura zraka, postajalo je nesnošljivije. Toplo, sparno i zagušljivo. Imao sam osjećaj kao da me netko sve jače stezao oko vrata.
Nakon kratkog boravka u hotelu, gdje su nam bez imalo problema dali sobu satima prije službenog check-ina, i to onu istu trokrevetnu s početka našeg putovanja, sobu 320, ponovno smo izašli van. Bilo je tada još i gore. Sredina dana. Pretoplo, a zrak je još uvijek stajao na mjestu. Uputili smo se uz obalu uz Route de la Corniche-Ouest u nadi da ćemo lakše disati. Ne samo da nismo "uhvatili" zrak, već se ondje u već nama pomalo normalnu primjesu ispušnih plinova i vrućeg zraka ubacio i smrad smetlišta i otvorene kanalizacije.
"Ovo je kao da sam se vratila u Agru!", uzviknula je Vanja i nije nimalo pretjerivala.
Padine od Cornichea prema moru bile su prepune smeća koje se dodatno usmrdilo na vrućini. Bilo je trideset i sitno u hladu. Blizu četrdeset na direktnom suncu. Dolje na naizgled čistoj pješčanoj plaži kupalo se nekoliko mladih lokalaca. Za očekivati je bilo da je i u more završavala kanalizacija. Malo dalje na malo povišenom mjestu iznad oceana, okružen smećem, beskućnik je podigao improvizirani šator od najlonskih vrećica i cerada.
Tko zna koliko smo hodali tako niz Corniche, prkoseći svemu. Sigurno više od sat vremena. Iznenadio sam se. A onda smo bacili ručnik i uzeli taxi. Otišli smo u medinu.
Onaj dan kada su Vanja i Jerko otišli za Lac Rose, a ja ostao u Dakru, odšetao sam do dakarske medine. Htio sam vidjeti drugu stranu senegalskog glavnog grada. Plato su zapravo izgradili Francuzi i oduvijek je bilo up-class mjesto, kao i poslovni centar Dakra. S druge strane, medina je bila i ostala mjesto u kojem su živjele i još uvijek žive senegalske siromašne mase. Uvijek ću nanovo reći da se neki grad najbolje upozna kroz njegovu tržnicu. Dakar ih ima nekoliko, a Marche Tilene je istinsko srce medine. Bio sam ondje onaj dan kada sam ostao sam u Dakru, ali Vanja i Jerko nisu pa su ga htjeli vidjeti. Nisam imao ništa protiv. Ionako sam namjeravao kupiti par sitnica za doma. Davno sam odustao od kupovine suvenira na svojim putovanjima. Figurica koje bi samo skupljale prašinu. Bespotrebnih stvari koje bi samo zauzimale prostor, kojeg je ionako malo u stanu od četrdeset kvadrata. Radije kupim nešto što ću koristiti i što će me svaki put podsjećati na neko moje daleko putovanje: veliki željezni wok iz Hong Konga, glinena zdjela za tagine iz Maroka, šafran iz Afganistana, sečuanski papar in Kine, crna vaza iz Meksika na stoliću u dnevnom boravku... Iz Senegala sam naumio doma odnijeti kilogram razbijene riže, izgledom nalik na kuskus, kao i par kila najvažnijeg senegalskog poljoprivrednog proizvoda - kikirikija. Kikiriki je odličan u ovoj zemlji. Žene ga posvud prodaju. Uz cestu čuče iznad velikih plastičnih ili limenih posuda i trpaju ga u manje i nešto veće vrećice. Meni su trebala veća pakovanja. Naposljetku sam pronašao ženu koja još uvijek nije uspjela rasporediti svoj kikiriki u malene vrećice i kupio joj gotovo sve što je imala. Tu sam i vidio kako pripremaju kikiriki. Umjesto prženja na masnoći, kakav je sav kikiriki koji se prodaje na zapadu u supermarketima, Senegalci svoj sirovi kikiriki peku u pijesku. Iznad vatre u zdjeli ugrije se pijesak u kojeg se ubace zrna kikirikija. Kada je gotov, odvoje se od pijeska kroz sito i tek malčice zasole. Bez ulja. Do putovanja u Senegal nisam jeo nigdje tako dobar kikiriki.
Na Marche Tilene lako sam pronašao i svoju rižu. U velikim vrećama u rinfuzi prodavao ju je svaki drugi štand. Zrna riže razbijena su na male okrugle komadiće. To je po mom mišljenju riži davalo punoću okusa.
Poslijepodne vratili smo se u svoju patisserie. Izbor je sada bio daleko manji od onoga ujutro, ali i dalje smo uživali u okusima. A onda smo otišli natrag u hotel. Trebalo je malo odspavati i skupiti energiju za dugi put doma. Let iz Dakra bio je ponovno u nedođijske sate. U pet...
Post je objavljen 25.04.2016. u 22:48 sati.