Ostali bismo mi duže na magičnom Cabo Verdeu da nam je karta od sto pedeset eura to dozvoljavala. Ali nije. I dva dana dobili smo igrom slučaja uslijed svih onih promjena letova od strane aviokompanije. No, i Vanja i Jerko i ja odmah smo znali da ćemo se sigurno vratiti na otoke. Sljedeći put na duže vrijeme.
Malo iza ponoći avion na letu 487 Cabo Verde Airlinesa poljubio je pistu dakarskog aerodroma Leopold Sedar Senghor. Glavni je to aerodrom u Senegalu, zemlji s više od četrnaest milijuna stanovnika, i najprosperitetnijoj zemlji kontinentalne Zapadne Afrike. Ova činjenica mogla bi vas lako dovesti do krivog zaključka. Senegal nije bogata zemlja. Daleko je od toga. BDP po glavi stanovnika kreće se oko tisuću dolara. No, ostale su zemlje u regiji u još gorem stanju, što donekle senegalsku sliku čini ružičastom.
Aerodrom je dobio ime po Leopoldu Sedaru Senghoru, senegalskom pjesniku, političaru i kulturnom teoretičaru koji je dvadeset godina, od 1960. do 1980., bio na čelu države kao njen prvi predsjednik. Bio je to srednje velik, ali čist aerodrom, izgrađen u nekakvom socijalističkom stilu 1960-tih i 1970-tih godina i stoga pomalo hladan, a iza ponoći i gotovo posve pust. Naš let bio je posljednji tog dana (ili prvi, kako se uzme). Bez ikakvih problema prošli smo imigracijsku kontrolu. Od prošle godine državljanima Europske Unije viza za Senegal više nije potrebna. Senegalska vlada ukinula ju je kako bi privukla strane turiste i preporodila turizam kojeg je desetkovala epidemija ebole posljednjih godina po Zapadnoj Africi, iako u Senegalu nije bio zabilježen niti jedan jedini slučaj.
Izašli smo iz zgrade aerodromskog terminala i tu nas je dočekala ona suštinska slika Afrike – mnoštvo ljudi naguravalo se oko nas ne bi li smo izabrali nekoga od njih da nas preveze do hotela. Svi su bili jako crni, puno crniji od mulatski crne boje kože stanovnika Cabo Verdea gdje su Portugalci ostavili puno više traga, nego Francuzi u Senegalu. I svi su bili odjeveni u debele jakne, a mnogi i s vunenim kapama na glavama i šalovima oko vrata. Bilo je zaista prohladno. Lagani povjetarac pojačavao je osjećaj hladnoće. Nas je temperatura podsjećala na proljeće. Za Senegalce ovo je bila duga, hladna zima. Moram priznati da me malo iznenadilo tih petnaestak večernjih stupnjeva u Dakru.
Za malo manje od deset eura uzeli smo razdrkani stari taxi bez ikakvih obilježja. Ovo je bila Afrika i svatko je mogao postati taksist. Na ovom kontinentu ne zamaraju se birokracijom i papirologijom kao kod nas na Zapadu. Krenuli smo ravno u hotel. Ulice su bile skroz puste. Nije bilo ljudi, nije bilo prometa. S izuzetkom glavne avenije i slabo osvjetljene. Dan prije rezervirali smo Residence Zeina, hotel u rezidencijalnoj četvrti Dakra, otprilike na pola puta između aerodroma i tzv. Platoa, tj. centra grada. Nije imao nikakve recenzije, ali cijena je bila odlična, gotovo upola manja nego u bilo kojem hotelu na Platou. Bio sam skeptičan prema takvom hotelu, ali Vanja i Jerko su inzistirali pa sam naposljetku popustio.
Bilo je malo iza jedan kada se naš taksist, nakon dvadesetominutnog lutanja po četvrti, napokon zaustavio pred hotelom.
“Poznaješ li taj hotel?”, pitali smo ga na aerodromu na tečnom francuskom. Jerko je polu-Švicarac, a Vanja je diplomirala francuski na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, tako da greške u komunikaciji nisu bile moguće.
Taksist se kleo da je već bio tamo. Mislim da je čak spominjao i nešto od svoje rodbine. Tipično afrički – nikada ne priznaj da nešto ne znaš. Ipak, uspio nas je dovesti do hotela. Za afričke pojmove gubljenje je bilo minimalno.
Residence Zeina bio je visoka, ali dosta uska betonska grdosija čiji su vanjski zidovi bili obojani u nekakvu boju breskve. Ušli smo kroz njena staklena vrata i odmah se našli pred recepcijom. Recepcioner, koji je mogao imati nekakvih tridesetak godina, blijedo nas je pogledao:
“Reservation? Non…”
Pokazali smo mu papir s rezervacijom. On je tvrdio da ništa nije primio:
“Ali imam sobu za vas”.
I odveo nas je na sam vrh zgrade. Šest katova stepenica, a kada smo stigli do šestog kata, izašli smo na terasu na krovu na kojoj je bio naknadno dograđen i sedmi kat. I još stepenica. Lift su zaboravili ugraditi. U toj nadogradnji nalazio se hladan apartman sa samo jednim bračnim krevetom. Na upit gdje će spavati treća osoba, pokazao je na maleni kožni dvosjed u dnevnom boravku. Da sam i upola niži, još uvijek ne bih se na njemu mogao ugodno ispružiti. Ponovno smo mu pokazali rezervaciju u kojoj je stajalo da imamo rezerviranu sobu s tri odvojena kreveta.
“Zauzeto!”, rekao je, ali nam je potom i pokušao naplatiti ovaj apartman gotovo dvostruko skuplje. APP – ako prođe, prođe. Ali nije prošlo. Bili smo iziritirani ovakvim ponašanjem, pokupili stvari, upali u taxi koji je misteriozno baš tada prolazio ulicom i rekli taksistu da nas vozi na Plato. Još smo ranije bacili pogled na Hotel du Plateau, trozvjezdaša u samom centru Dakra, koji je imao istu cijenu kao onu koju su nam po novome nudili u Zeini, ali je zato imao puno bolju lokaciju. Kasnije sam od booking.com zatražio refundaciju razlike, što su ovi i učinili kroz nekoliko tjedana.
Hotel du Plateau je bio udoban, čist, s odličnom lokacijom, i recepcionerom koji nam je pošteno naplatio cijenu koja se oglašavala na internetu – šezdeset eura po noćenju za tri osobe. Dakar je za senegalske pojmove skup grad, a skupoća se pogotovo primjećuje kod turističkog smještaja.
Odspavali smo do deset. Vani je odavno počeo bučiti promet. Buka je dopirala kroz otvorena vrata našeg balkona još od osam ujutro, ali svejedno smo nastavili spavati još dva sata. Potom smo izašli van u potragu za doručkom. Krenuli smo niz Rue de la Republique, prošavši pokraj modernističke katedrale Notre Dame, glavne katoličke crkve u ovoj većinski muslimanskoj zemlji, prema Predsjedničkoj palači. Tu smo nedaleko nje naišli na zgodnu malu patisserie, slastičarnicu, koja se bez problema mogla nalaziti negdje u Parizu. Maison Eric Kayser. Zapravo, riječ je o privatnom lancu francuskih slastičarnica. Nalaze se posvuda po Francuskoj, ali i po Belgiji, Maroku, u Dubaiju…
"Ovo je na razini Francuske. Ili čak i bolje...", rekao je Jerko. A Jerko zna o čemu govori kada je u igri išta francusko. Nebrojeno je puta bio po Parizu i uopće po Francuskoj. Topli brioche koje se tope u ustima. Hrskavi baguette. Raznorazni croissanti. Macaroni. Pain au chocolat. Štogod da sam stavio u usta, bilo je božanstveno. Pogreška je bila nemoguća. Cafe au lait. Bio je to dašak Francuske usred dakarskog platoa. Složili smo se da je ova patisserie bez sumnje bila namijenjena višoj dakarskoj klasi i strancima. Samo pogled na cijene (daleko iznad senegalskog prosjeka, ali svejedno veoma prihvatljive za europski džep) i na druge goste oko nas sve je otkrivao.
Spustili smo se potom preko Place de l’independence, nepravilno ovalnog glavnog gradskog trga, okruženog bankama, mjenjačnicama, putničkim agencijama i uredima aviokompanija, prema luci. Odlučili smo odmah kupiti karte za sutradan navečer za noćni brod prema jugu, prema regiji Casamance i njenom glavnom gradu Ziguinchoru. Znali smo da je mala šansa da te karte zapravo i dobijemo. Budući da je postojalo svega nekoliko brodova tjedno koji su povezivali ostatak Senegala s jugom, a čije korištenje je značilo da je putnik izbjegao dugo i mukotrpno putovanje preko Gambije, potražnja je bila iznimno velika. Uzeli smo broj i čekali. Zapravo, nikada mi nije bilo posve jasno to uzimanje brojeva jer su ljudi svejedno čekali u redu, a brojevi se nigdje nisu ni oglašavali. Pola sata kasnije došli smo i mi do šaltera.
“Nema karata! Rasprodano!”, rekla nam je službenica, vjerovatno potiho smijući se glupim turistima koji su mislili da dan prije mogu kupiti kartu za brod u Senegalu.
Brzo smo počeli raditi plan B. Na licu mjesta odlučili smo okrenuti cijeli program i umjesto da idemo brodom dolje pa kopnom natrag gore prema Dakru, nije bilo druge nego sve izokrenuti i na kraju putovanja vratiti se brodom. Čak i karata za taj brod desetak dana kasnije bilo je ostalo samo nekoliko. Vanja i Jerko dobili su naposljetku krevete u jednoj kabini, a ja u drugoj. Ali barem smo imali brodske karte u džepu. Ostalo nije bilo važno.
Barem nakratko odlučili smo pobjeći od buke i vreve Dakra. Kako smo se već nalazili u luci, ubili smo dvije muhe jednim udarcem i na sporednom šalteru kupili kartu za Ile de Goree, otočić u Atlantskom oceanu ispred Dakra. Brod je taman kretao i ubrzo smo s vjetrom u kosi s mora gledali urbanu džunglu Dakra. Nije bio to neki prelijep grad, gledajući ga s mora. Ni previsok. Nedostajali su mu neboderi. Djelovao je nekako bledunjavo.
Na putu do Goreea prošli smo pokraj ribara koji su u svojim malenim drvenim čamcima lovili ribu, neki mrežama, drugi na udicu, a čiji su se čamci opasno zaljuljali na valovima koje je stvorio naš brod. Pola sata nakon polaska iz dakarske luke brod je pristao na dugačkom betonskom molu na Goreeu. Na kraju mola nalazila se neugledna plaža, nekoliko šareno oslikanih drvenih ribarskih piroga bilo je nasukano na pijesku, a nekoliko umornih ribara u dronjcima ležalo je i spavalo pokraj njih. Na rubu plaže načičkali su se jednostavni restorani i barovi, a gotovo svi su nudili jedno te isto – ribu i pivo.
Goree je mali otok. Svega 36 hektara i dovoljan je jedan sat da ga se cijelog obiđe uzduž i poprijeko. Na njemu trenutno živi oko tisuću petsto stanovnika. Portugalci su bili prvi na otoku, još sredinom 15. stoljeća, potom Nizozemci od ranog 17. stoljeća. Cijelo 17. stoljeće bilo je veoma burno za Goree – Nizozemci, pa ponovno Portugalci, i opet Nizozemci, kratkotrajno Englezi, zatim se vratili Nizozemci, a naposljetku su oko na Goree bacili i Francuzi. Kroz sljedeća dva stoljeća Francuzi i Britanci su često ratovali za ovaj strateški otok pred Cap Vert poluotokom. Više uspjeha imali su Francuzi koji su od Goreea učinili ekonomsko i političko središte Francuske Zapadne Afrike, drugo samo iza Saint Louisa.
Velik dio ekonomije ovog otoka počivao je na trgovini robljem. Odavdje su se crni robovi, hvatani po bespućima kontinentalne Afrike, slali u nehumanim uvjetima preko Atlantika na raznorazne plantaže po Sjevernoj i Južnoj Americi te Karibima. Budući da nije bilo registra, ne može se sa sigurnošću reći koliko je crnaca kroz Goree odvedeno u ropstvo, ali brojevi govore o između dvjesto i petsto osoba godišnje. Ono što je sigurno da je trgovina robljem ovdje itekako cvijetala između 1536. i 1848. godine kada je Francuska zabranila takvu vrstu trgovine.
Danas na Goreeu nema puno jasno vidljivih naznaka tih crnih dana. Jedini izuzetak je tzv. Maison des Esclaves, kuća s kraja 18. stoljeća koja je svojevremeno bila tamnica za mnogobrojne nove robove. Nažalost, bio je ponedjeljak kada smo mi bili tamo pa sam propustio priliku prošetati njenim hodnicima. Izvana njeni crvenkasti zidovi nikako ne otkrivaju tamnu prošlost.
Prošetao sam otokom. Uspeo sam se zavojitom ulicom do najviše točke otoka na kojoj se nalaze ostaci nekadašnje utvrde i čitav niz velikih topova iz vremena Drugog svjetskog rata. Putem su me zaustavljali prodavači suvenira, vlasnici mnogobrojnih restorana i barova. Goree je možda i najpoznatije turističko središte Senegala. UNESCO status je tome pridonio. Iako je ebola uništila senegalski turizam, a ni sigurnosna situacija u muslimansku svijetu nije išla na ruku, otok su tog dana kada smo i mi bili tamo preplavile grupe turista. Neki su došli individualno u vlastitom aranžmanu, poput nas, dok su drugi došli u organiziranom paket-aranžmanu. Na svakom koraku bilo je očito da otok živi od turizma.
No, odmaknuvši se malo od glavnog trga i nekoliko glavnih ulica, pronašao sam puno mirniji Goree. Goree gdje stranci rijetko kroče, iako je otok toliko malen da je to iznenađujuće i apsurdno kako se netko može zadržati samo na glavnom trgu i glavnim ulicama i onda ubrzo ukrcati se na prvi sljedeći brod i vratiti se u Dakar. Te sporedne ulice, često popločene kamenim kockama, skrivale su kućice, redom prizemnice ili jednokatnice, šarenih fasada, neke obnovljene, a s mnogih ta se boja ljuštila i davala Goreeu jednu dodatnu dozu sjete i mističnosti. Drvene škure na prozorima koje su svojim žarkim bojama kontrastirale bojama fasada. Ta igra boja je ono što očekujem od jednog kolonijalnog gradića, ali moram priznati da to nisam očekivao negdje u Senegalu, ni u Africi uopće, već više po Amerikama. I mnogo zelenila, posebice visokih baobaba. Posebno me se dojmila derutna kućica koja je očito bila atelje nekog slikara jer su po balkonima i prozorima bile izložene kantice s bojama, kao i dovršene i nedovršene slike.
Vratili smo se poslijepodne u Dakar. Goree je bio važno središte do 1857. godine, kada su Francuzi odlučili osnovati novi grad na obližnjem poluotoku Cap Vert. Bio je to Dakar. Ovaj je novi grad preuzeo palicu od Goreea. Goree je počeo tonuti u zaborav. Stanovništvo od nekoliko tisuća desetkovano je njihovom selidbom na kopno.
U luci bacili smo pogled na stari željeznički kolodvor s prijelaza 19. u 20. stoljeće. Bio je to još jedan relikt iz nekog drugog vremena. Dugo je ovo bila početna ili završna točka dugog putovanja od Dakra do Bamaka u Maliju. Sada je već godinama bio napušten. Vlakovi odandje dugo nisu krenuli prema unutrašnjosti Senegala i dalje za Mali. Sjećam se kada sam 2004. godine bio u Maliju da je tada taj vlak još uvijek vozio. Sjećam se da sam tada radio i plan da u svoje putovanje uključim i Senegal i vožnju tom ikonskom željeznicom još iz francuskog kolonijalnog doba. Sada mi je bilo žao što tada to nisam učinio. Lekcija naučena: nikada ne ostavljaj stvari za kasnije! Nikada ne znaš da li će one postojati u budućnosti. To se posebice odnosi na Afriku, kontinent koji živi dan za danom.
Malo dalje, Marche Kermel, također sagrađen otprilike u isto vrijeme kada i kolodvor, pucao je životom. Dakar ima čitav niz tržnica i svaka je posebna. Svaka je manje više specijalizirana za određeno područje. Marche Kermel je najljepša od svih. I arhitektonski, čime podsjeća malo na viktorijanske tržnice Engleske, posebice po velikim satovima iznad ulaza i kupolom od željezne konstrukcije i stakla, ali i ponudom. Bilo je tu i voća i povrća, i mesa i ribe, i jaja. Tržnica je kružnog oblika i stolovi su postavljeni u koncentričnim krugovima. Vanjski su prepuni voća i povrća, a kako se približavamo središtu građevine, tu su se nalazile sve više meso i riba. Nudili su nam da kupimo nešto. Kako nažalost nismo imali kuhinju u svom smještaju, nismo ni mogli kupiti nešto što nismo mogli skuhati, iako je posebice dio s mesom i ribom bio veoma privlačan. Naposljetku sam uzeo nešto banana i odlične mandarine. Bio je to moj prvi susret s mandarinama u Senegalu, koje sam otkrio da su sočne i možda i najbolje koje sam ikada jeo u životu. Navodno su uvozne iz Maroka, jer trenutno nije bila njihova sezona u Senegalu, ali to mi nije smetalo jer ni u Maroko nisam jeo tako dobre.
Uvijek me fasciniraju tržnice. Više nego išta drugo u nekom gradu. Oduvijek sam smatrao da se neko mjesto najbolje može upoznati kroz stomak, a tržnica mora biti početna točka svega vezanog za hranu. Na tržnici se vidi ona iskonska duša neke zajednice, na koju čak i turizam i političke okolnosti i sve drugo s teškom mukom može utjecati.
Post je objavljen 25.04.2016. u 23:02 sati.