Moja kćer mi je danas rekla da ju nije briga što tko govori, pa čak niti što joj ja govorim.
Da ju opće ne dira što ja radila i da sam ja njoj samo sredstvo do cilja.
To je bio kraj dugog mog pokušaja da joj ukažem na važnost odgovornosti prema svojim obavezama i važnost duštva koje si bira u svome životu.
Do duše nije navela koji je to cilj, tek mi je kasnije palo na pamet da je to pitam.
U tome trenutku sam bila samo jako žalosna i obeshrabrena za ikakav daljnji pokušaj komunikacije.
Naravno radi se o tinejdžerki od 13 godina, no ne smatram to opravdanjem za ovakvu retoriku.
Pitam se čime sam to potaknula jer čvrsto vjerujem da kako daješ tako ti se i vraća.
Čini mi se nevjerojatnim da sam tako nešto dala, no tko zna možda i jesam iako to ne vidim.
Tko zna zašto je to tako i zašto je to dobro prisjećam se. Ponekad su najljepši pokloni života upakirani u ovako ružan izgled.
Imam osjećaj da je dio mene umro i koliko god žalovala moguće da je to najbolje što mi se moglo dogoditi.
Tko zna. Sve je moguće.