Gledam u subotu kroz prozor krizmanike koji su upravo primili sakrament, iako sam uvjerena da 99 posto njih ne znaju ni što se upravo dogodilo u crkvi.
Djevojke sve odreda obučene u prekratke haljine koje otrikvaju previše, u štiklama čije potpetice imaju više centimetara nego one godina, isfrizirane, našminkane. Profesionalno.
Dječaci svi u lijepim košuljama i s neizostavnom frizurom Cristiana Ronalda.
Natjera me svaki put da se prisjetim svoje krizme. Jedna jedina djevojka je imala štikle. Jedna.
Usuđujem se reći da kratkih haljina nije ni bilo. Te godine.
Već za godinu dana, kad sam bila kuma, jedna djevojka NIJE imala štikle.
I sad redite da sam ja problem u cijeloj priči jer u crkvi gledam kako je tko obučen, ali realna stvar je da ne možeš ne vidjeti. Osim ako zažmiriš. A kuma ne može žmiriti na krizmi.
Nisu krive one, nikako.
Sjećam se svoje kupovine haljine. Nije mi ni palo napamet tražiti nešto iznad koljena. Nisam čak ni pokušala zamisliti mamin izraz lica jer znam da bi se sledila.
Nitko nije kriv, osim roditelja. I kume/kuma. Jer oni usmjeravaju mladog čovjeka, kako na krizmu taj dan, tako i u život kasnije.
Pustite ih da tad još budu djeca. Za sve imaju vremena, i nijegdje neće zakasniti.
Bolje ju naučite napraviti palačinke, a njega da djevojkama treba kupovati cvijeće.
Srcolike uske haljine, štikle od 20 cm. Nije im mjesto u crkvi. Nije im mjesto na četrnaestogodišnjim djevojkama. Bar ne na taj dan. Za tu prigodu.
Ne pravim se pametna, nisam ljuta. Možda tužna, i sigurno razočarana.
Moral.
Voli vas
Enitou
Post je objavljen 25.04.2016. u 16:58 sati.