Taksist zaustavlja ispred canterburyske katedrale. Spušta mobitel i širi osmijeh.
"Zašto smo ovdje?" upitam.
"Zašto nismo?" odgovori na otočkom s jakim akcentom.
Nema smisla razgovarati s njim.
Jenny i Aboriđin, zainteresirani samo jedno za drugo, nemaju pojma gdje smo, niti ih zanima.
Izlazim iz taksija, zastajem ispred velebnog zdanja, dobro ga promotrim pa uđem kroz masivna vrata.
Prostor je visok, širok, dubok i mračan. Mnogo svijeća gori posvuda. Ispred oltara kleči svećenik, moli u dubokom transu.
Priđem.
"Zašto moliš i tko te čuje?" upitam gledajući naprijed prema lijepo oblikovanim vitražima.
"Bog, sinko, Bog sluša naše molitve. Molim za sve poslovne ljude koji nemaju vremena za to", prekine da bi mi odgovorio.
"Zauzeti su čime? Konzumiranjem svijeta?"
"Svatko dobiva kako mu Bog daje", smjerno odgovori svećenik.
"Tako im pomažeš?"
"Molim za njihove duše, ne pomažem njima, već Bogu, sinko."
"Tatice, ti vjeruješ da pomažeš Energiji koja bez tebe ne bi znala što početi, bez obzira što je ona sve u svemu?"
"Mi, Božji sluge na zemlji, živimo svjedočeći volju Njegovu."
"Znaš li uopće tko su oni, vlasnici tih duša za koje moliš?"
"Sinko, Vatikanski Vitezovi Uskrsnuća plaćaju mi za to. To je posao od kojega živim", odgovori uz neprimjetni samozadovoljni osmijeh, nagne glavu naprijed, pa nastavi mrmljati.
"A tko plaća njima da bi mogli platiti tebi kako bi ti ispunjavao volju njegovu?"
Ponovno otvori oči.
"Bog, sinko. On svojim slugama plaća kroz sve te uposlene duše..."
"Ne razumijem kako bi ti mogao saznati što on zaista želi, ali razumijem otkuda sluge imaju toliko para, tatice..."
Svećenik duboko udahne na nos, pa zdušno nastavi pomagati Energiji kako bi ona što izdašnije pomogla njemu.
Dašak propuha ugasi par svijeća.
Hladno je i mračno u katedrali.
Post je objavljen 24.04.2016. u 12:14 sati.