Do nedavno, nikada se nisam mogla doovoljno naspavati. Kao beba, gdje god me ostavis, ja se mogu uljuljkati u tople jastuke. Perje, svila, vestacki materijal, uopce nije vazno. Moj krevet, njegov krevet, krevet u kom prvi put spavam, nebitno. Od svih "vrsta" spavanja najvise sam voljela onaj kada si ispunjen i tijelo ti jednostavno ne moze vise izdrzati biti u funkciji, bar onoj donekle normalnoj. Sto zbog posla, sto zbog obaveza, sto zbog drustvenog zivota koji vodis, sto zbog njega koji ti ne da spavati ni danju ni nocu.
U zadnje vrijeme spavam kad god me nesto "stisne" (citaj, sve one nuspojave iz predhodnog posta) pa se ujutru budim kao vjestica i do podne vec sam izdrogirana kavama i cigaretama i cijelim ponorom besmisla.
Naravno, postoje sve te divne opcije koje bih mogla raditi: setati, kuhati, citati knjige, biti drustveno korisna, iliti vec sve sto ne. Mogla bih upoznavati ljude, setati psa, ili bar pospremiti svoje ormare koji upravo za tim vape. No, mrzi me. Mrzi me slusati jedne te iste price prilikom upoznavanja, "divljenje" necemu sto ce na kraju ispasti samo neko sranje,
Ostala je jedino moja ljubav prema pisanju. Tri posta o besmislu. bojim se da ce mi to obezbjediti etiketu luzerice, no koga briga.
Jer zaista sam mnogo toga izgubila. Osim mirnog sna, naravno.
Post je objavljen 28.09.2015. u 23:37 sati.