Danas je dan za glavobolju. Za prvo jesenje stajanje na stajalištu onog mog busa, sa hladnim vjetrom. Onim što voli da štipa za obraze. Prošla sam pored pustog caffe bara gdje smo jednom ono ti ja sjedili. Umjetna kiša i dalje pada iz čelične konstrukcije. Poprskale me kapljice. Okrenula sam se za našim stolom.
Pričao si mi nešto o Ani. Bože, te Ane. Prva i zadnja. Sjećam se da sam još tada pomislila kako ne želim jednoga dana biti tebi Ana.
Čelična konstrukcija sa umjetnom kišom, tada se graničila sa plavim pokrovom od neba. Fotke su brzo bile gotove. Ti si otišao po njih i za par minuta se vratio.
"Of all the gin joints in all the towns in all the world, she walks into mine." Podijeljena na dvije rečenice za uspomenu na poleđini od svake.
I prokleto se ne sjećam što sam ja napisala tebi na tvojima.
Vjerojatno nešto glupo i istinito:
"Ne daj da jednog dana, budem Ana."
Post je objavljen 08.10.2015. u 23:32 sati.