Imam još osam dana koje bih željela prespavati u komadu. S vremena na vrijeme provjerim datum na zaslonu mobitela. Čudno kako se dani vuku. Vrijeme nekako drugačije klizi. Zora se na jedvite jade razlije u mutno sivo jutro. Onda još sporije u dan. Zatrpavam ga ljudima i stvarima i ostacima nečega što bih mogla biti ja.
Ako nisam u apatiji onda sam u nekom grču.
Voljela bih da taj dan bude sunčan.
Da ujutru u 6.15 taxi stigne na vrijeme. Vozač da ne započinje razgovor.
Da mogu nositi cipele na štiklu bez da mi se noge smoče u nekoj bari.
Da ne moram nositi kišobran.
Da bus krene na vrijeme i da ne bude frke oko povratne karte. Da emigranti taj dan ne putuju nigdje i da bude mjesta u busu.
Da prespavam bar dio puta. Da ne pijem puno vode pa da mi na pol puta treba piškiti.
Da mi ne bude muka od grickanja sopstvenog sjaja za usne. Da mi se ne upucava vozač kao onaj jedan put.
Da me sačekaš u onim trapericama u kojima sam te onda jednom fotkala kad smo se glupirali u tvojoj sobi. I bijeloj majici kratkih rukava sa otisnutim Dylan Dogom. Znam, biće hladno u 9 h ujutru.
Voljela bih da točno znam što ću ti reći, bez da smišljam unaprijed što bi to moglo biti. Da mogu prihvatiti (kao što vjerojatno hoću) sve što ćeš ti meni tada reći. Voljela bih i da točno razumijem značenje istoga.
Voljela bih da to bude kej kao što si rekao. Obećajem da neću skakati s mostova :)
Da sve to fotkam i da mi se ne zablokira memorija. Da se ja ne zablokiram ako me budu gledale oči stranca.
Uostalom, ako nešto pođe po zlu, postoje bar dvije osobe tamo koje bi rado popile kavu sa mnom. I pričale mi budalaštine o.. Ma o bilo čemu.
Samo što bih ja voljela da, ako se od svega ovoga ništa ne desi, nađemo onu istu ulicu.. I ma znaš već. Sjećam se kada sam te pitala da li bi mogao bez ovoga, a ti si rekao nikad.
Čudno, datum na zaslonu mobitela nije se pomjerio unaprijed, upravo sam provjerila. a čini mi se da je prošao cijeli jedan dan.
Post je objavljen 18.10.2015. u 23:29 sati.