Izgleda da još uvijek može da me iznenadi. Umjesto petka popodne, na onoj tankoj granici gdje ja mogu da poludim, javio se juče. Kako imam običaj da se tipkam s jednim frendom vrlo često, nisam ni obratila pozornost odmah. Kad sam primjetila, nije da me nešto nije presjeklo. Nisu traperice, one su eno uredno složene u ormaru, mirišljave kako sam ih i kupila u butiku. Nekad traperice nisu mirisale na omekšivač za rublje, čim ih kupiš. Jeans je bio grub i zategnut. Jedva čekam da se uvučem u njih. Gležnjače su od lani, a majicu ću još da smislim.Vrlo mi je sve to važno, iako postoji mogućnost da budem samo onakva kakva jesam. Iako je početak razgovora bio pomalo zategnut, desi se to kad sa bliskom osobom odmjeravate količinu emocija koju "otpuštate" da se ne bi previše zaletjeli u očekivanjima, nastavak je bio mnogo opušteniji. kao kada gledate reprizu dobrog filma. Točno znate postavljene kulise: Taksisti na divlje tamo znaju da uzmu veliku lovu ako se ne snađete. Njegova prva stanica tog nekog gradskog busa, moja je zadnja gdje će me taksi ostaviti. Ovog puta On neće presjeći cijelu traku kao prošli, kada sam ja zaprepašćeno pomislila kako se ja tu nikad ne bih usudila voziti auto. Samo se nasmješio. Beogradski mangup. Ja ću reći da hoću da vidim veliku rijeku i most, da pronađem nastavak Stepeništa i fasadu gdje je iscrtan lik onog glumca što mi je točno objasnio prošli put, ali ja sam nepažljivo slušala, baveći se ritmom glasa i ljubeći mu trepavice. Rijetko kad slušam i bude mi poslije žao, ne mogu da se sjetim riječi, a one zapisane iz protesta brišem. On će reći da idemo na naše mjesto, da ćemo razgovarati kasnije, da je sada sve nevažno i riječi će se rasuti pod onim plaštevima od zavjesa i pokrova razbacanih po francuskom ležaju, po balkonu visoke spratnice iza koje se uz tiho padanje kiša čuje žubor velikog grada a kada se jako skoncentriram ja mogu da čujem veliku rijeku kako buja i preljeva se po nama, dok ljubim zaboravljene a isplakane suze iz naših očiju jer treba zaboraviti sve ono što smo prije griješili u pokušajima da se nađemo.
Kulise će se dalje mijenjati ali sve će ostati u maglovitom sjećanju. I samo ponekad grčevito ću pokušavati da se sjetim svoje želje razgovora od prije. Sve će nestati u onoj jednoj prešućenoj rečenici da su naši putevi oni po kojima smo hodali nekad skupa a nekad razdvojeni, ali nikad jedno bez drugog.
Post je objavljen 23.10.2015. u 23:25 sati.