Juče sam se zatrpala razno raznim brufenima, raptenima ne bih li odagnala glavobolju, ali sam navukla samo pospanost i komiranost, nekoncentraciju i nesposobnost rasuđivanja. Na kraju krajeva bila sam na poslu, a gdje ćeš bolje mjesto od mog da te izlječe.
Kako su ljekovi na kraju krajeva droga, može se reći da sam jučer cijeli dan bila nadrogirana.
Zato vjerojatno nisam dobro procjenila da baš nije po pravilu grljenje na javnim mjestima (S) Dobijanje mokate 20 plus 5, 3 u1, uniformiranih službenih lica, plus dve jabuke. (od istog lica od kog su kruške, smoki, fanta, i nepristojna ponuda). Njegov osmjeh koji ispituje moj osmjeh.
Moj je osmjeh posljedica ljekova, taman da izustim, ali me prekine pogled na njegov zlatan prsten. Ah, da, to smo već prošli, zato jedno vrijeme nismo ni pričali. Spomenem mu kako ja pijem 2 u 1 i da je kava sigurno bila za B čija se smjena prije podudarala sa njihovom i kojoj taj zlatan prsten uopće ni ne smeta, nije negirao, ali je rekao da će sljedeći put biti 2 u 1. Eto da se bar okoristim kad već mogu besplatnom kavom. Jednu sam jabuku pojela, drugu ponudila kolegici koja je odbila, pa se sad kočoperi u mojoj plavoj zdjeli za nešto, skupa sa dvije druge zelene koje sam imala. Te zelene su one koje grizu.
Nije da se nisam zamislila nad svojim blogom, i koji me vrag uopće tjera da ga pišem, kad bih mogla i ovo i ono i ovo i ono. Ali ne mogu, smeta mi prsten, smeta mi ovo, smeta mi ono.
Ispada da mi daljina više ne smeta, ako će me to popraviti u svemu ovome.
"Pisanje mi, pre svega, služi kao nadoknada za život koji sam
već kao dete zamišljao drugačijim od onog koji vodim."
Danilo Kiš
Post je objavljen 24.10.2015. u 23:25 sati.